Fra Ivo Pavić jednom je prilikom izgovorio rečenicu koja je mnoge potresla: „Tko kasni na svetu misu, može na kraju života zakasniti.“
Ove riječi nisu izrečene radi straha, nego radi buđenja savjesti. One nose duboku duhovnu poruku i poziv na razmišljanje o tome kako vjernici danas pristupaju svetoj misi.
Sveta misa je središnji događaj kršćanskog života, ali mnogi katolici toga nisu svjesni. Sveti Ivan Marija Vianney, župnik Arški, jednom je rekao: „Kad bismo uistinu razumjeli svetu misu, umrli bismo od radosti.“
Nažalost, mnogi se ne raduju odlasku na misu jer ne razumiju njezinu dubinu ni teološki, ni liturgijski. Mnogi dolaze iz navike, bez unutarnjeg sudjelovanja, pa misa postaje obveza, a ne susret.
Pokajanje i priprava srca
Sveta misa ne počinje zvonom ni uvodnom pjesmom ona počinje ulaskom vjernika u crkvu. Podrazumijeva se da vjernik dođe barem nekoliko minuta ranije, kako bi se sabrao, utišao i svjesno ušao u Božju prisutnost.
Gospa u Međugorju jasno poručuje: „Neka vam dolazak na svetu misu bude priprava za nju.“
Kašnjenje na misu nije samo tehnički problem ono ima duhovne posljedice. Fra Ivo upozorava da kasniti na početak mise može značiti zakasniti na prvi dodir milosti.
Na ulazu u crkvu vjernik čini znak križa blagoslovljenom vodom, prisjećajući se Isusova krštenja i vlastitog krštenja. Pokleknuće pred Presvetim čini se desnim koljenom, jer se klanjamo samo živom Bogu Isusu Kristu.
Stol pokajanja mjesto je gdje Bog osobito djeluje. U tom dijelu mise opraštaju se laki grijesi, a vjernik se poziva na iskreno kajanje.
Ako netko zakasni, ne bi trebao ometati druge traženjem mjesta, nego ostati straga i uključiti se kad započne prvo čitanje. Ovdje Fra Ivo pokazuje i pastoralnu osjetljivost, ističući da invalidi, roditelji s malom djecom i osobe s posebnim potrebama trebaju imati prikladno mjesto.
Božja Riječ koja liječi
Nakon pokajanja slijedi stol Riječi. Liturgijska čitanja nisu obični tekstovi, nego živa Božja Riječ koja liječi ljudsku nutrinu. Zato se ona ne smije čitati brzopleto ni površno. Fra Ivo posebno naglašava važnost ozbiljnosti i dostojanstva u naviještanju Riječi bez žurbe i bez neozbiljnosti.
Evanđelje naviješta svećenik, a potom slijedi homilija ili propovijed. Homilija je često namijenjena onima koji već imaju zrelu vjeru, dok je propovijed govor u sili Duha Svetoga, koji treba razbuditi savjest i potaknuti obraćenje. Ako propovijed nije izrečena u pomazanju, vjernici su pozvani u sebi moliti da Duh Sveti siđe na propovjednika.
Nakon toga slijedi Vjerovanje osobna i zajednička ispovijest vjere. Fra Ivo upozorava da se ne smije žuriti, jer svaki vjernik mora imati priliku svjesno izgovoriti „Vjerujem“. Molitva vjernika zatim sabire potrebe Crkve, svijeta i pojedinaca, pripremajući srce za treći i najsvetiji dio mise.
Ljubav, pretvorba i Pričest
Stol ljubavi započinje prinosom darova. Milodari se daju Bogu i trebaju ostati ispred oltara, jer su izraz zahvalnosti i darivanja. Nakon toga slijedi središnji trenutak mise pretvorba.
Po zazivu Duha Svetoga kruh i vino postaju Tijelo i Krv Kristova. Fra Ivo snažno naglašava:
„Samo dvije riječi svećenik izgovori, a Bog dolazi na oltar.“
Sveta Pričest vrhunac je mise. To nije navika, nego susret s Isusom – Ozdraviteljem. Papa Franjo potiče da se Pričest prima kao da je prva.
Nakon pričesti vjernik je pozvan na tišinu, zahvalu i unutarnji razgovor s Gospodinom. Misa ne završava izlaskom iz crkve, nego blagoslovom i poslanjem: „Idite u miru“ živjeti i svjedočiti ono što smo primili.
