Pavao je u svojoj propovijedi istaknuo zanimljivo proturječje u razmišljanju Atenjana.
S jedne strane su njihovi pjesnici za svojega boga Zeusa govorili da su „njegovo potomstvo“, as druge strane su svoje bogove poistovjećivali s nečim što je „izrezbareno umijećem i ljudskom maštom“ (red. 29).
„Razdoblja neznanja“ u pogledu istinskog Stvoritelja života počela su s potopom. Ljudi su Božju moć i božanstvo mogli prepoznati u prirodi i znali su za Njegovo sudbeno postupanje u potopu, ali su odbili služiti tome Bogu. Umjesto da časte neraspadljivog Boga u svojoj Njegovoj slavi, prednost su dali štovanju likova načinjenih prema oblicima raspadljivog čovjeka i životinja (vidi: Rimljanima 1,19-23 ).
Tijekom „razdoblja neznanja“ Bog se osobito okrenuo narodu Izraela. No sada je Isus, Sin Božji, bio došao iu potpunosti objavio Boga. Otada je Božja riječ upućena svim ljudima i narodima, i to ne kao neka novost koja ne obvezuje, nego kao proglas koji svima posvuda zapovijeda da se pokaju.
Bog, Stvoritelj, ima pravo zahtijevati da svatko razmišlja na nov način, pokazuje se i bude obraćen. Kako bi učinio mogućim povratak k sebi, na zemlju je poslao svog ljubljenog Sina. I Isusovo pomirbeno trpljenje na križu jasno pokazuje da je Bog svet, ali i da je ljubav. Koje li opreke bogovima koje je izmislio čovjek!
Ne obazirući se na ta razdoblja neznanja, Bog sada zapovijeda svim ljudima posvuda da se pokaju.
