Čujte me, otoci, slušajte pomno, narodi daleki! Gospodin me pozvao od krila materina, od utrobe majke moje on me imenovao. Od usta mojih britak je mač načinio, sakrio me u sjeni ruke svoje, od mene je oštru načinio strijelu, sakrio me u svome tobolcu. Rekao mi: »Ti si Sluga moj, Izraele, u kom ću se proslaviti!« A ja rekoh: »Zaludu sam se trudio, nizašto naprezao snagu.« Ipak, kod Gospodina je moje pravo, kod mog Boga nagrada je moja. A sad govori Gospodin, koji me od utrobe Slugom svojim načini, da mu vratim natrag Jakova, da se sabere Izrael. Proslavih se u očima Gospodnjim, Bog moj bijaše mi snaga. I reče mi: »Premalo je da mi budeš Sluga, da podigneš plemena Jakovljeva i vratiš Ostatak Izraelov, nego ću te postaviti za svjetlost narodima da spas moj budeš do nakraj zemlje.« Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: Ps 139, 1-3.13-15
Pripjev: Hvala ti što sam stvoren tako čudesno!
Gospodine, proničeš me svega i poznaješ, ti znaš kada sjednem i kada ustanem, izdaleka ti već misli moje poznaješ. Hodam li ili ležim, sve ti vidiš, znani su ti svi moji putovi.
Jer ti si moje stvorio bubrege, satkao me u krilu majčinu. Hvala ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna.
Dušu moju do dna si poznavao, kosti moje ne bijahu ti sakrite dok nastajah u tajnosti, otkan u dubini zemlje.
Drugo čitanje: Dj 13, 22-26
Pred Kristovim je dolaskom Ivan propovijedao.
Čitanje Djela apostolskih
U one dane: Progovori Pavao: »Bog podiže ocima Davida za kralja. Za nj i posvjedoči: Nađoh Davida, sina Jišajeva, čovjeka po svom srcu, koji će ispuniti sve moje želje. Iz njegova potomstva izvede Bog po svom obećanju Izraelu Spasitelja, Isusa. Pred njegovim je dolaskom Ivan propovijedao krštenje obraćenja svemu narodu izraelskomu. A kad je Ivan dovršavao svoju trku, govorio je: ‘Nisam onaj za koga me vi držite. Nego za mnom evo dolazi Onaj komu ja nisam dostojan odriješiti obuće na nogama.’« »Braćo, sinovi roda Abrahamova, vi i oni među vama koji se Boga boje, nama je upravljena ova Riječ spasenja.« Riječ Gospodnja. Evanđelje:
Lk 1, 57-66.80 Ivan mu je ime!
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
Elizabeti se navršilo vrijeme da rodi. I porodi sina. Kad su njezini susjedi i rođaci čuli da joj Gospodin obilno iskaza dobrotu, radovahu se s njome. Osmoga se dana okupe da obrežu dječaka. Htjedoše ga prozvati imenom njegova oca – Zaharija, no mati se njegova usprotivi: »Nipošto, nego zvat će se Ivan!« Rekoše joj na to: »Ta nikoga nema od tvoje rodbine koji bi se tako zvao.« Tada znakovima upitaju oca kojim ga imenom želi prozvati. On zaiska pločicu i napisa »Ivan mu je ime!« Svi se začude, a njemu se umah otvoriše usta i jezik te progovori blagoslivljajući Boga. Strah obuze sve njihove susjede, a po svem su se Gorju judejskom razglašavali svi ti događaji. I koji su god čuli, razmišljahu o tome pitajući se: »Što li će biti od ovoga djeteta?« Uistinu, ruka Gospodnja bijaše s njime. Dječak je međutim rastao i duhom jačao. Boravio je u pustinji sve do dana svoga javnog nastupa pred Izraelom. Riječ Gospodnja.
Promišljanje :
Veličina neke znamenite povijesne osobe nije i ne mjeri se tek kad siđe s pozornice ovoga svijeta, nego treba pretražiti uvjete njezina podrijetla, nastanka, rasta, odgoja. Što je sve dobra i plemenita položeno u kolijevku, kad su otvorene sve mogućnosti koje čovjek može prihvatiti i odlučiti se, gdje su položeni i svi rizici, odluke, napetosti koje sa sobom život nosi.
Isto se zbilo i s Ivanom Krstiteljem. Već od samog začeća, rođenja, davanja imena i životnog tijeka stoji Ivan pod posebnom “zvijezdom”. “Ivan” – “Bog je milostiv”, “Bog se smiluje”. Nomen est omen! U imenu je zadan i program te jedinstvene osobe. U Ivanu, Zaharijinu sinu, utjelovljuju se nadanja stoljeća, i to će ime dokinuti nevolju koju nosi otac i njegova supruga Elizabeta sa sobom. Zaharija pak prevedeno znači: “Bog se sjetio – Bog je na mene mislio”. Nakon stoljeća iščekivanja, šutnje, neizvjesnosti, prisilnih izgnanstava, još jednom se ozbiljuje ona istina kako se “Božji svijećnjak još nije bio utrnuo” (1 Sam 3,3). Bog svoje ne zaboravlja. Nakon stoljeća i desetljeća traženja, gladi i iščekivanja Božje riječi koja bi mogla nahraniti gladne i žedne pravednosti, mira, Božje nazočnosti, najednom se snažno objavljuje sam Bog.
Nakon navještaja Ivanova rođenja otac je zanijemio. Ostao bez riječi sve do rođenja sinovljeva. Devet punih mjeseci nijemosti. Upravo kao i kod Pavla koji je nakon viđenja pred Damaskom ostao slijep kako bi ponovno ugledao svijet u svjetlu Isusove osobe, istine, milosti, svijet upravo u novom izdanju. Da bi se Bog smilovao (što Ivanovo ime znači), otac mora dulje vrijeme ostati nijem.
Nema naime iskustva i susreta s Bogom koje čovjeka ostavlja u starim kategorijama. Nakon susreta s Bogom u čovjeku se događa preobrazba, vrši se nešto posve novo, cijeli život poprima novo značenje i novo usmjerenje. Ne može se ostati na starim kolosijecima. Židovi su imali stotine propisa, koji su služili za uređenje svakodnevnoga osobnoga, obiteljskoga i društvenoga života. I pored svih nastojanja nemamo one preobrazbe koja se događa u trenutku milosti. Odlučujuće je dar milosti. Tako i s Ivanovim rođenjem. Bez posebnoga Božjega zahvata Ivana ne bi bilo.
Ivana se ne može shvatiti kao sina, kao dijete svoga oca i svoje majke. Sve što on jest, dolazi iz njegova iskona, ishodišta. Naime, iz Boga koji je glavni čimbenik u ovome događanju.
“Man hu” – “što li je to”, pustinjska mana koja je hranila Izraelce, oživljuje se i ovdje u Ivanovu rođenju. Sav se puk pita: “Što li će biti od tog djeteta?” Nova mana, nova Božja hrana teče s njegovih, Ivanovih usta, jer “doista, ruka Božja bijaše s njime”(Lk 1,65). Ruka Božja je sam Bog. A “Jahve” znači: “Ja sam onaj koji ću biti s vama”. Kao jamstvo budućnosti, zalog sigurnosti. U svim prilikama. Poglavito u pustinji života. Ondje je Ivan naučio gladovati i žeđati za jedinom pravom hranom i znao je kasnije učiti svoj narod da gladuje i žeđa za tim istim zbiljama koje nudi Bog u Isusu Kristu.
Pustinja je mjesto i način da čovjek podari Bogu mogućnost da djeluje u pojedinačnom životu. Jer ne živi se od tehnike ni tehničkih dostignuća. Čovjek im se može diviti, ali ne klanjati i zbog njih gubiti dušu. Ivan je svakome upozorenje da unatoč brigama i nevoljama svagdašnjice ne zaboravimo da svatko nosi jedinstveno ime, upisano zlatnim slovima u Božjoj knjizi i ruci i da ćemo jednog dana polagati račun. Što smo postigli i što smo mogli ostvariti. Svakome se daje mogućnost. Treba samo otvorenost i suradnja s Božjom ponudom.
“Što će biti od ovoga djeteta”, pitaju se svi u čudu. Nad svakim se čovjekom, svakom egzistencijom postavlja to pitanje, svakim tko ugleda svjetlo svijeta. Ni o kome čovjeku se ne može sa sigurnošću reći tko je on i što je on, što će od njega biti. Svaki je čovjek tajna u sebi, koje tek kad postupno odrasta, biva svjestan. Ivan će biti u opreci sa svim postojećim, bit će njegova poruka posvemašnja disharmonija, kontrast postojećemu ponašanju i djelovanju u koncertu svijeta. Za njega je samo jedno sigurno: “Ruka će Gospodnja biti s njime, ruka je Gospodnja bila na njemu!” Slično ćemo pronaći kod Mojsija u susretu s Gospodinom pred gorućim grmom. “Ja ću biti s tobom!” – to je sve što čovjek može reći i u što čovjek može biti siguran. To je sila koja pojedinca sa svih strana obujmljuje. Ivan će biti glas i glasnik, on će pronositi Božju riječ svome narodu, govoriti istinu koja nije ugodna ni kraljevima, a ni običnom puku. Na ljudima je zauzeti stav prema njoj. Onda i danas.
Čitanja prenosimo sa stranice Hrvatskog instituta za liturgijski pastoral hilp.hr.
