Jedne noći nakon propovijedanja nisam mogao spavati.
Obuzeo me vrlo čudan osjećaj. Počela bih se zanositi i odjednom bih se osjećala kao da padam s ruba kreveta, iako nisam. Vratio sam se kući svojoj obitelji i otišao igrati sa svojom crkvenom hokejaškom ekipom. Volio sam igrati hokej, ali odjednom nisam mogao doći do daha. Bio sam vrlo fit tridesetsedmogodišnjak, pa mi je ovo bilo jako čudno.
Kad sam u nedjelju otišao u crkvu propovijedati, glava mi se činila kao da se otvara. I dalje sam bila bez daha i bez energije. Nedjelja za nedjeljom, masivne glavobolje su se nastavile. Trebalo mi je dugo da shvatim da imam fizički slom.
Kad sam osjetio da više ne mogu izdržati, izašao sam na seoski put i zabacio glavu. “Da li ovako nagrađujete one koji vam služe?” Vrisnula sam. Bunio sam se protiv Gospodina dok nije sve izašlo na vidjelo. Da mi je Bog u tom trenutku rekao: “U pepeo ću te pretvoriti”, rekao bih: “Samo naprijed.”
Umjesto toga, čula sam Boga kako tiho govori: “Volim te.”
To nisam očekivao. “Što želiš da učinim?” Izdahnuo sam.
“Carteru,” rekao mi je Gospodin, “samo želim da učiniš ono što tražim od tebe. Učinio si mnogo, mnogo stvari koje nisam tražio od tebe.”
Kao da mi je skinut trinaestogodišnji teret s ramena. Sjećam se jednog čovjeka u našoj crkvi koji je bio gore-dolje, gore-dolje, trijezan, pijan, trijezan, pijan. Znao sam ga uhvatiti za majicu i unijeti mu se u lice govoreći: “Prestao sam piti; možeš prestati piti.” On bi plakao da ne može, a ja bih inzistirala da može. Otprilike tri tjedna nakon što me Bog oslobodio moje vlastite revnosti, taj mi je čovjek prišao i rekao: “Pastore, sada osjećam toliko nade u vašem propovijedanju.” Osjećao je da sam svoju težnju predao Bogu.
Za mene su se obistinile riječi psalmiste: “Gospodin je moja snaga i moj štit; u nj se srce moje uzda i pomoć mi ide; kliče srce moje i pjesmom svojom slavim ga” (Psalam 28,7, ESV).
Autor: Carter Conlon