Neka obraćenja su uistinu dojmljiva, ali nisu sva nužno takva. Ja se ne mogu zabilježiti nikakvog dramatičnog zahvata u svom životu. No iskusio sam jedno: Bog je upravljao svime, tako da sam našao Isusa kao svoga Spasitelja.
Kao dijete pripadao sam crkvi po tome što su moji roditelji bili njezini članovi. Na kampu za mladež upoznao sam propovjednika jedne slobodne crkve i njegovu suprugu i sprijateljio se s njima. Godinu dana nakon toga počeo sam studirati u gradu u kojem su oni živjeli pa sam stupio u vezu s njima. Često sam nedjeljom odlazio u njihovu crkvu. Ono što me je dojmilo bilo je to što su oni doista vjerovali ono što piše u Bibliji. Ja dotad nisam došao tako daleko, ali me to bockalo. Dojmilo me se.
Postupno sam došao u dodir s vjerom Biblije. Počeo sam je čitati i pitao se bih li ja sve to mogao vjerovati i stajati iza toga. Stoga se u mom slučaju nije radilo o iznenadnoj i korjenitoj promjeni.
Neprestano sam imao neke sumnje, no istodobno sam osjećao da me Isus privlači. To kolebanje potrajalo je oko dvije godine. U jednom trenutku postao sam tako nesretan da sam sâm sebi rekao: „Sada se moraš odlučiti ili za Isusa Krista i život s Njim ili za svoj stari način života.“ Rekao sam „da“ Isusu i Njegovoj riječi. Svoje sam mu grijehe priznao već prije toga, no sada sam se svjesno pouzdao u Njega i Njegovo djelo otkupljenja. To me oslobodilo i usrećilo.
