Mnogi danas često citiraju Isusove riječi: „Ne sudite da ne budete suđeni.“ Međutim, taj se biblijski odlomak nerijetko tumači izvan njegova pravog konteksta.
Zbog toga se stvara dojam da kršćanin nikada ne smije razlikovati dobro od zla niti upozoriti na grijeh. No, je li to doista ono što Sveto pismo uči?
Kada pažljivo čitamo Bibliju, vidimo da Isus nije zabranio pravedno prosuđivanje, nego licemjerno osuđivanje. Kršćanin je pozvan ljubiti bližnjega, ali i ostati vjeran istini Evanđelja. Ljubav i istina ne mogu se odvojiti jedna od druge.
U Evanđelju po Mateju (Mt 7,1-5) Isus upozorava da najprije pogledamo vlastiti život prije nego što ukazujemo na tuđe pogreške. Njegove riječi nisu poziv da zatvorimo oči pred grijehom, nego da se čuvamo licemjerja i oholosti.
Pravo kršćansko prosuđivanje uvijek započinje obraćenjem vlastitoga srca. Tek tada čovjek može s ljubavlju i poniznošću pomoći drugome da se vrati Bogu.
Biblija poziva na pravedno prosuđivanje
Na drugom mjestu Isus jasno kaže: „Ne sudite po vanjštini, nego sudite pravednim sudom.“ (Iv 7,24)
Božja riječ više puta potiče vjernike da razlikuju istinu od zablude. Sveti Pavao poziva Timoteja da propovijeda, opominje i poučava (2 Tim 4,2-3), a Titu poručuje da govori i kori u autoritetu Božje riječi (Tit 2,15).
Apostol Pavao također piše da duhovan čovjek prosuđuje sve (1 Kor 2,15), dok Poslanica Efežanima poziva vjernike da ne sudjeluju u djelima tame, nego da ih razotkrivaju (Ef 5,11).
Takvo prosuđivanje nije izraz osude, nego odgovornosti i ljubavi prema istini.
Ljubav uvijek ide zajedno s istinom
Današnje društvo često poistovjećuje ljubav s prihvaćanjem svega bez razlike. Međutim, kršćanska ljubav nije ravnodušnost prema grijehu. Prava ljubav želi dobro drugome i zato ga, kada je potrebno, opominje s poštovanjem i poniznošću.
Važno je razlikovati osuđivanje osobe od prosuđivanja njezinih djela. Samo Bog poznaje dubinu ljudskog srca i konačni je Sudac svakoga čovjeka. S druge strane, vjernici su pozvani razlikovati dobro od zla prema mjerilu Božje riječi.
Zato svako upozorenje treba biti izrečeno bez mržnje, oholosti ili želje za ponižavanjem drugoga. Cilj nije osuditi čovjeka, nego pomoći mu da pronađe put obraćenja i Božjeg milosrđa.
Psalam 85 podsjeća nas na prekrasnu ravnotežu Božjeg djelovanja:
„Milosrđe i istina sastadoše se, pravednost i mir poljubiše se.“ (Ps 85,10)
Upravo su milosrđe, istina i pravednost temelj kršćanskoga života. Bez istine nema obraćenja, a bez ljubavi istina može postati hladna. Kršćanin je pozvan živjeti oboje – govoriti istinu u ljubavi i uvijek imati na umu da je konačni sud u Božjim rukama.
Isusove riječi o nesuđenju ne smiju se izdvajati iz njihova konteksta. Evanđelje ne poziva na ravnodušnost prema grijehu, nego na poniznost, obraćenje i pravedno prosuđivanje u svjetlu Božje riječi.
Kršćanin nije pozvan osuđivati ljude, nego svjedočiti istinu s ljubavlju, moleći da svatko upozna Božje milosrđe i spasenje.
Smije li kršćanin suditi i gdje je granica između prosuđivanja i osuđivanja?
Mnogi se pitaju: smije li kršćanin suditi drugima ili je svako prosuđivanje protivno Isusovu nauku? Odgovor nije jednostavan kao što se često prikazuje.
Sveto pismo jasno razlikuje pravedno prosuđivanje od osuđivanja čovjeka. Kršćanin nije pozvan donositi konačan sud o nečijem srcu ili spasenju, jer to pripada jedino Bogu.
Međutim, pozvan je razlikovati dobro od zla, istinu od zablude i, kada je potrebno, s ljubavlju opomenuti bližnjega.
Osuđivanje nastaje onda kada čovjek drugoga proglašava bezvrijednim, licemjerno ga ponižava ili misli da poznaje stanje njegova srca.
Takav stav Isus osuđuje jer je ispunjen ohološću i nedostatkom milosrđa. S druge strane, pravedno prosuđivanje temelji se na Božjoj riječi, poniznosti i želji da se drugome pomogne pronaći put obraćenja. Zato kršćanin nije pozvan zatvarati oči pred grijehom, nego uvijek govoriti istinu u ljubavi i s poštovanjem prema svakoj osobi.
