Sezone sadnje i žetve u drevnom Izraelu bile su drugačije od onoga što bismo mogli očekivati na Zapadu.
Prve kiše koje su omekšale tlo trajale su od listopada do prosinca, neposredno prije sezone sadnje. Posljednje kiše dozrijele su žetvu između ožujka i travnja, neposredno prije žetve. Prorok Zaharija koristio je kišu kao metaforu za Božje namjere za Izrael.
“U onaj dan izlit ću na dom Davidov i na stanovnike Jeruzalema Duha milosti i molitve; tada će gledati u mene koga su proboli; oplakivat će ga kao što se tuguje za sinom jedincem i tugovati će za njim kao što se tuguje za prvorođencem” (Zaharija 12,9-10, NKJV).
Ovdje vidimo Zahariju kako proriče izlijevanje Duha Svetoga u posljednjim danima. Sličan potop opisan je u Joelu 2, za koji vjerujem da je na Pedesetnicu. “I dogodit će se poslije da ću izliti svoga Duha na svako tijelo; vaši će sinovi i vaše kćeri proricati, vaši će starci sanjati snove, vaši će mladići imati viđenja; a i na svoje sluge i na svoje sluškinje izlit ću Duha svoga u one dane” (Joel 2,28-29).
Upravo se to dogodilo na dan Duhova! Duh Sveti se poput bujice izlio u Gornju sobu u Jeruzalemu i postojano se nastavio kroz stoljeća. Božji se narod njime svakodnevno osvježava već gotovo 2000 godina. Izaija ga naziva “vinogradom crnog vina! Ja, Gospodin, čuvam ga, zalijevam ga svaki čas; da mu tko ne naudi, čuvam ga dan i noć” (Izaija 27,2-3).
Dva izljeva u Zahariji i Joelu su prva (prijašnja) i posljednja (kasna) kiša: “I bit će da budeš li marljivo slušao moje zapovijedi koje ti danas zapovijedam, da ljubiš Gospodina Boga svoga i služiš mu svim svojim srcem i svom dušom svojom, tada ću ti dati kišu tvojoj zemlji u njezino vrijeme, kišu ranu i kišu kasnu, da sabereš svoje žito, svoje mlado vino i svoje ulje” (Pnz 11,13). -14).
Djelo Duha uvijek je usmjereno na žetvu dragocjenih duša. Kroz generacije, Božja želja je da nas otkupi natrag njemu, koliko god će ih doći.
