U današnjem Evanđelju slušamo kako anđeo Gabriel navješćuje rođenje Ivana Krstitelja, onoga koji će pripraviti put Gospodinu. Bog i danas dolazi u naše živote na načine koje ne očekujemo i poziva nas na povjerenje, čak i onda kada sumnjamo poput Zaharije.
Otvorimo srca Božjoj riječi i dopustimo da nas vjera vodi prema radosti ispunjenja Božjih obećanja.
Prvo čitanje: Suci 13,2-7.24-25a
Anđeo naviješta Samsonovo rođenje.
Čitanje Knjige Sudaca
U one dane: Bijaše neki čovjek iz Šore, od Danova plemena, po imenu Manoah. Žena mu bila nerotkinja, bez djece. Njoj se ukaza Anđeo Gospodnji i reče joj: »Ti si nerotkinja, bez djece, ali začet ćeš i roditi sina.
Samo, odsad se pazi: ne pij ni vina ni žestoka pića, i ne jedi ništa nečisto. Jer, zatrudnjet ćeš, evo, i roditi sina, I neka mu britva ne prijeđe po glavi, jer će od majčine utrobe dijete biti Bogu posvećeno bit će nazirej Božji, i on će početi izbaviljati Izraela iz ruke Filistejaca.«
Žena ode i kaza mužu: »Božji čovjek došao k meni, lice mu kao u Božjeg anđela, puno dostojanstva. Nisam ga upitala odakle je došao, niti mi on kaza svog imena.
Ali mi je rekao: Ti ćeš začeti i roditi sina. Ne pij odsad ni vina ni žestoka pića, i ne jedi ništa nečisto, jer će ti dijete biti nazirej Božji od majčine utrobe do smrti. Žena rodi sina i nadjenu mu ime Samson.
Dijete odraste, a Gospodin ga blagoslovi. I Duh Gospodnji poče djelovati u njemu.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: Ps 71,3-6b.16-17
Pripjev: Usta mi bila puna hvale tvoje, Gospodine, slavila te svaki dan!
Budi mi hrid utočišta i čvrsta utvrda spasenja:
jer ti si stijena i utvrda moja.
Bože moj, istrgni me iz ruke zlotvora,
iz šake silnika i tlačitelja.
Jer ti si, Gospodine, ufanje moje,
Gospodine, uzdanje od moje mladosti.
Na te se oslanjam od utrobe;
ti si mi zaštitnik od majčina krila:
Kazivat ću silu Gospodnju,
Gospodine, slavit ću samo tvoju pravednost.
Bože, ti mi bijaše učitelj od mladosti moje,
i sve do sada naviještam čudesa tvoja.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U dane Heroda, kralja judejskoga, bijaše neki svećenik imenom Zaharija iz razreda Abijina. Žena mu bijaše od kćeri Aronovih, a ime joj Elizabeta. Oboje bijahu pravedni pred Bogom: živjeli su besprijekorno po svim zapovijedima i odredbama Gospodnjim. No nisu imali djeteta jer Elizabeta bijaše nerotkinja, a oboje već poodmakle dobi.
Dok je Zaharija jednom po redu svoga razreda obavljao svećeničku službu pred Bogom, ždrijebom ga zapade po bogoslužnom običaju da uđe u Svetište Gospodnje i prinese kad. Za vrijeme kađenice sve je ono mnoštvo naroda vani molilo.
A njemu se ukaza anđeo Gospodnji. Stajao je s desne strane kadionoga žrtvenika. Ugledavši ga, Zaharija se prepade i strah ga spopade. No anđeo mu reče: »Ne boj se, Zaharija! Uslišana ti je molitva: žena će ti Elizabeta roditi sina. Nadjenut ćeš mu ime Ivan.
Bit će ti radost i veselje i rođenje će njegovo mnoge obradovati. Bit će doista velik pred Gospodinom. Ni vina ni drugoga opojnog pića neće piti. Duha Svetoga bit će pun već od majčine utrobe. Mnoge će sinove Izraelove obratiti Gospodinu, Bogu njihovu. Ići će pred njim u duhu i sili Ilijinoj da obrati srce otaca k sinovima i nepokorne k razumnosti pravednih te spremi Gospodinu narod pripravan.«
Nato Zaharija reče anđelu: »Po čemu ću ja to razaznati. Ta star sam i žena mi poodmakle dobi.« Anđeo mu odgovori: »Ja sam Gabriel koji stojim pred Bogom.
Poslan sam da govorim s tobom i da ti donesem ovu radosnu poruku. I evo, budući da nisi povjerovao mojim riječima, koje će se ispuniti u svoje vrijeme, zanijemit ćeš i nećeš moći govoriti do dana dok se ovo ne zbude.«
Narod je iščekivao Zahariju i čudio se što se toliko zadržao u Svetištu. Kad je napokon izašao, nije im mogao ništa reći pa zaključiše da je u Svetištu imao viđenje. Nastojao im se doduše izraziti znakovima, ali osta nijem.
Kad se navršiše dani njegove službe, otiđe kući. Nakon tih dana zatrudnje Elizabeta, njegova žena. Krila se pet mjeseci govoreći: »Evo, to mi je učinio Gospodin u dane kad mu se svidje skinuti s mene sramotu među ljudima.«
Komentar Evanđelja što ova Riječ znači za nas?
Evanđelje o navještenju rođenja Ivana Krstitelja govori o Bogu koji ulazi u ljudsku povijest onda kada se čini da je sve već odlučeno i zatvoreno. Zaharija i Elizabeta su pravedni pred Bogom, vjerni Zakonu i zapovijedima, ali nose veliku ljudsku bol nemaju djece.
U tadašnjem društvu to nije bila samo osobna rana, nego i teret srama i nerazumijevanja. Ipak, Evanđelje naglašava da Bog ne mjeri čovjeka po onome što mu nedostaje, nego po vjernosti srca.
Zaharija obavlja svoju svećeničku službu, čineći ono što mu je povjereno, ne znajući da će se upravo u tom običnom trenutku dogoditi susret koji mijenja sve.
To je važna poruka i za nas: Bog često progovara dok vjerno živimo svoju svakodnevicu, a ne onda kada očekujemo čudo. Molitva naroda i Zaharijina služba postaju mjesto Božjeg zahvata.
Anđelova poruka započinje riječima: „Ne boj se.“ To su riječi koje Bog često upućuje čovjeku jer zna koliko je strah prisutan u našim životima strah od razočaranja, od neispunjenih nada, od budućnosti.
Zaharija je molio, ali kada se molitva počela ostvarivati, pojavila se sumnja. To pokazuje koliko je lako vjerovati dok molimo, a koliko teško kada Bog odgovara na način koji nadilazi naše razumijevanje.
Zaharijina nijemost nije kazna iz osvete, nego pedagoški znak. Bog ga vodi u tišinu kako bi u njoj sazrela vjera. I mi često prolazimo kroz razdoblja „tišine“, kada nemamo odgovore, kada ne znamo što reći ni kako dalje. Upravo tada Bog najviše djeluje u dubini srca. Tišina postaje prostor u kojem učimo slušati Boga, a ne samo govoriti.
Rođenje Ivana Krstitelja ima jasnu svrhu: on će pripraviti put Gospodinu. Bog ne čini čudo samo radi osobne utjehe Zaharije i Elizabete, nego radi spasenja mnogih.
I naše kušnje, čekanja i molitve često dobivaju smisao tek kada shvatimo da Bog kroz njih želi dotaknuti i druge ljude.
Za nas danas ovo Evanđelje nosi snažnu poruku nade. Bog nije zaboravio naše molitve, čak ni one koje su godinama ostale bez odgovora.
On djeluje u svoje vrijeme, na svoj način, često onda kada mi više ništa ne očekujemo. Pozvani smo živjeti vjernost u malim stvarima, ne odustajati od molitve i dopustiti Bogu da i kroz naše slabosti priprema put svome dolasku u svijet.
