To pitanje osobito zaokuplja one koji su svjesni svoje krivnje izazvane grijehom. Ono može proizaći iz činjenice da njihov savjest opterećuje neki vrlo težak grijeh koji je odvratan većini ljudi.
No ima ljudi koji žive uzornim, pa čak i religijskim životom, koji su čitali Božju Riječ i pomolili se, no svejedno ih muči osjećaj krivnje. Oni znaju da Bog ljudskom rodu nudi svoju milost u Kristu, ali se ne usuđuju zatražiti za sebe osobno.
Takve nesigurne ljude bismo htjeli uvjeriti u to da ih, koliko god velika bila njihova krivnja izazvana grijehom, ništa ne sprječava u tome da budu prihvaćeni od strane Gospodina; jer „gdje se umnožio grijeh, mnogo više je obilovala milost“ ( Rimljanima 5,20 ).
Krist je umro za naše grijehe i sada svakome, bez iznimke, može biti oprošteno. Tko god se odvrati od grijeha i dođe k Njemu u vjeri, dobit će potpuno oproštenje. Sâm Krist je rekao da on neće odbiti nikoga.
Nitko ne bi trebao ni pomišljati na to da se, kako bi postao „dostojan“ prihvaćanja, treba popraviti. To je dokazano kao nemoguće! Stoga svatko Krista treba prihvatiti onakav kakav jest.
Kad bilo tko „vjeruje u onoga koji opravdava bezbožnika“ i odustane od toga da se osloni na vlastita postignuća, „vjera mu se njegova uračunava kao pravednost“ ( Rimljanima 4,5 ). To znači da od svojih grijeha nismo proglašeni slobodnima putem vlastitih dobrih djela, nego po vjeri u Boga i Spasitelja, Isusa Krista.
