Riječi „bome” i „bogme” mnogima su postale svakodnevne uzrečice koje izgovaraju gotovo nesvjesno. No jeste li se ikada zapitali što one zapravo znače i zašto bi kršćani trebali pripaziti na način na koji govore?

Iza ovih naizgled običnih izraza krije se pitanje poštovanja Božjega imena, na koje nas upozorava i druga Božja zapovijed.

Izgovorene u razgovoru, šali ili kao potvrda neke tvrdnje, riječi „bome” i „bogme” toliko su se udomaćile u hrvatskom jeziku da mnogi više ne razmišljaju o njihovu podrijetlu.

Izraz „bogme” povezan je s riječima „Boga mi”, dok je „bome” njegov razgovorni oblik. Upravo zbog te povezanosti otvara se važno pitanje za svakoga tko želi živjeti svoju vjeru i u svakodnevnom govoru.

Božje ime za kršćanina nije obična riječ koju može upotrebljavati bez razmišljanja. Ono je sveto i zaslužuje poštovanje. Ipak, potrebno je razlikovati nepromišljenu poštapalicu od svjesne psovke ili bogohuljenja.

Crkva nas ne poziva da živimo u strahu od svake izgovorene riječi, nego da razvijamo savjest koja prepoznaje vrijednost svetoga.

Što zapravo znače riječi „bome” i „bogme”?

Riječ „bogme” u svojem je podrijetlu povezana s prizivanjem Boga kao potvrde onoga što govorimo. S vremenom je u svakodnevnom jeziku poprimila značenje uzrečice kojom se izražavaju uvjerenje, iznenađenje ili naglašavanje neke tvrdnje.

Njezin skraćeni oblik „bome” također se često može čuti u običnim razgovorima, a mnogi ga izgovaraju bez ikakve namjere da spominju Boga.

Ipak, za vjernika je korisno razmisliti o riječima koje svakodnevno upotrebljava.

Druga Božja zapovijed glasi: „Ne izusti imena Gospodina, Boga svoga, uzalud!”

Ona nas podsjeća da Božje ime ne smijemo koristiti za vrijeđanje, laž, nepošteno zaklinjanje ili omalovažavanje svetoga.

Isus nas u Evanđelju poziva na iskrenost i jednostavnost govora: „Vaša riječ neka bude: ‘Da, da – ne, ne!’” (usp. Mt 5,37).

Kršćanin zato ne mora stalno prizivati Boga kako bi uvjerio druge da govori istinu. Njegova riječ treba biti vjerodostojna sama po sebi.

No važno je naglasiti da sama uporaba riječi „bome” ili „bogme” ne znači nužno da je osoba počinila teški grijeh.

Za procjenu moralne odgovornosti važni su značenje koje osoba pridaje svojim riječima, njezina namjera i okolnosti u kojima ih izgovara.

Bog poznaje ljudsko srce i razlikuje nesvjesnu naviku od namjernog vrijeđanja njegova svetog imena.

Božje ime zaslužuje ljubav, a ne nepromišljeno izgovaranje

Poštovanje prema Bogu ne pokazuje se samo tijekom molitve ili sudjelovanja u svetoj misi. Ono se očituje i u načinu na koji razgovaramo s drugima, kako reagiramo kada smo ljuti i kakve riječi biramo u svakodnevnom životu.

Kada izgovorimo „Isuse”, „Bože moj” ili neku drugu riječ povezanu s vjerom, dobro je zapitati se činimo li to kao iskren zaziv ili samo kao usputnu uzrečicu.

Nije isto kada čovjek u nevolji zavapi Bogu za pomoć i kada njegovo ime namjerno koristi za vrijeđanje ili ismijavanje.

Sveto pismo podsjeća nas da se pred Isusovim imenom prigiba svako koljeno (usp. Fil 2,10).

To je snažna slika dostojanstva i svetosti imena našega Spasitelja.

Kršćanin je pozvan njegovati govor koji donosi mir, istinu i blagoslov. Riječi mogu ohrabriti čovjeka koji pati, vratiti nadu onome tko je obeshrabren i pomoći u pomirenju.

Ali mogu i povrijediti, poniziti ili pokazati nepoštovanje prema onome što je sveto.

Zato nas vjera poziva na odgovornost za ono što izgovaramo.

Ako smo navikli upotrebljavati riječi „bome” ili „bogme”, možemo pokušati zamijeniti ih jednostavnijim izrazima koji ne prizivaju Božje ime.

Takva promjena ne treba proizlaziti iz straha, nego iz želje da naš govor bude svjesniji i dostojniji.

Bog ne traži samo da pazimo na riječi koje izlaze iz naših usta. On želi da naše srce bude ispunjeno ljubavlju, a naš govor istinom, dobrotom i poštovanjem.

Jer vjera koja živi u srcu postupno se prepoznaje i u riječima koje svakodnevno izgovaramo.