Prije nego što je Isus položen u grob, njegovo tijelo bilo je umotano u lanenu tkaninu dimenzija 436 cm duljine i 110 cm širine. Ovo sveto platno, poznato kao Torinsko platno , jedno je od najznačajnijih kršćanskih relikvija koja i danas zadivljuje svijet znanosti.
Njegova jedinstvena refleksija, poput “fotografskog filma” Kristove muke, smrti i uskrsnuća , ostavlja dubok dojam na vjernike i istraživače. Brojne znanstvene studije potvrđuju da je otisak na platnu nastao prisutnošću stvarnog razapetog tijela, čime Torinsko platno ostaje jedno od najvećih ostataka vjere i znanosti.
Dugogodišnja istraživanja Torinskog platna, koja su proveli znanstvenici iz različitih područja znanja, pokazala su da ono nosi lik muškarca u dobi od 30 do 35 godina, visokog 178 cm i teškog 79 kg, koji je imao bradu i dugu kosu, snažne i proporcionalne građe tijela i lijepih semitskih crta lica. Taj je čovjek bio izložen strašnim mučenjima bičevanja, okrunjen trnjem i raspećem. Po cijelom tijelu koje se ocrtava na platnu vidljivo je čak 600 rana i raznih ozljeda.
Znanstvenici s NASA-inog svemirskog istraživačkog instituta izjavili su: “Za nas znanstvenike mogućnost falsificiranja Torinskog platna bilo bi veće čudo od Kristova uskrsnuća, što bi značilo da sva znanost 20. stoljeća ne bi mogla napraviti ono što je navodno napravio krivotvoritelj u 15. stoljeću, što je smiješno“. Platno se čuva u Torinu i kao svaka druga relikvija izvor je brojnih čudesa. piše Vjera.hr
Čuda po Toriinskom platnu
Od njegovih najranijih godina bilo je mnogo priča oko Torinskog platna, bilo je mnogo tvrdnji o čudima i ozdravljenjima.
Četiri vjerodostojna svjedoka posvjedočila su da je 544. godine, kada je Edesi zaprijetila opsada perzijske vojske, platno bilo odneseno na vrh gradskog zida i prikazano neprijatelju; vojska se povukla i odustala od napada.
Euzebije i drugi izjavili su da je kralj Agabar V od Edese bio neizlječivo bolestan i da je odmah ozdravio nakon što je samo gledao u platno.
Druga priča govori o tome da je kada je platno bilo u procesiji u Carigradu 944. godine, čovjek koji je imao zlog duha bio oslobođen kada ga je dotaknuo.
U novijim godinama, 1954., u Gloucestershireu, Engleska, 11-godišnja djevojčica, Josie Wollam, bila je u bolnici umirući od teške bolesti kostiju, osteomijelitisa, u kuku i nozi, također je imala apscese pluća. Liječnik je njezinoj majci rekao da za Josie nema nade, te je dobila posljednji crkveni obred.
‘Ozdravit ću samo da mu budem blizu’
Međutim, Josie je čula da je umirovljeni kapetan grupe RAF-a Leonard Cheshire držao predavanja o Torinskom platnu sasvim blizu bolnice, pa je rekla svojoj mami da je sigurna da bi ponovno mogla hodati samo da vidi platno.
Torinsko platno sada dostupno svima online 13. siječnja 2026. 16:47 Više nije potrebno putovati u Italiju kako bi se moglo susresti s jednim od najdubljih i najtajanstvenijih znakova kršćanske vjere.…
Josie je pozvala svoju majku da joj pomogne postići taj napor, pa je njezina majka pisala kapetanu Cheshireu i on je dao poslati fotografiju lica s Torinskog platna.
Dok je samo držala fotografiju, Josie je imala djelomičnu remisiju bolesti kostiju, a dva tjedna kasnije, Josie je došla kući iz bolnice. Još uvijek nije mogla hodati, ali je nastavila govoriti da vjeruje da će biti potpuno izliječena ako samo vidi pokrov i bude mu blizu.
Cheshirea je toliko impresionirala Josiena snažna vjera da ju je odveo u Portugal da vidi bivšeg kralja Umberta II., vlasnika pokrova, kako bi ga zamolio za dopuštenje da vidi pokrov.
Umberto se složio, a Cheshire i Josie otišli su u Torino gdje se čuvao pokrov. Kad je stigla, smotani pokrov stavili su preko rukohvata njezinih invalidskih kolica. Josie je nježno i s poštovanjem položila ruku na pokrov – i bila je izliječena!
Godine 1978. na javnoj izložbi platna, Josie, koja tada imala 35 godina, posjetila je katedralu u Torinu, još jednom u pratnji Cheshirea – ali bez invalidskih kolica.
Mala Josie koja je 1954. godine primila posljednji obred u pripremi za smrt potpuno je ozdravila jednostavnim gledanjem, a kasnije i dodirivanjem pokrova. Dok je bila u Torinu, rekla je ocu Peteru Rinaldiju da je nakon ozdravljenja živjela normalnim radnim životom, da je udana i da ima vlastitu kćer.
