G. K. Chesterton podsjeća nas da Isusov dom nije bio palača, nego štala i da je upravo taj skromni prostor postao dom cijelog čovječanstva.
Pjesma „Kuća Božića“ snažno ističe surovu stvarnost Isusova rođenja i istodobno otkriva gdje čovjek uistinu pripada. Božićno vrijeme bogato je slikama koje nam pomažu uroniti u prizor Isusova rođenja prije dvije tisuće godina.
Među njima, jaslice zauzimaju posebno mjesto jer potiču našu maštu i smještaju nas ravno u betlehemsku štalu tamo gdje je Bog odlučio doći među ljude.
Snaga pjesme i božićne slike
Poput jaslica, i pjesme imaju sposobnost oblikovati naš pogled na Božić. One nam pomažu da ne ostanemo samo promatrači, nego sudionici otajstva.
Chesterton, koji je duboko volio božićno vrijeme, napisao je više pjesama o Božiću, a mnogi se i danas prepiru koja je njegova najljepša.
Jedna od najsnažnijih svakako je pjesma „Kuća Božića“, u kojoj uspoređuje beskućništvo Svete Obitelji s našom vlastitom potragom za trajnim domom.
Redak koji dira srce
Jedan redak posebno se izdvaja i snažno progovara našem duhovnom životu: „Samo tamo gdje je On bio bez doma, ti i ja smo kod kuće.“
U toj rečenici sažeta je cijela božićna poruka: ondje gdje se Bog odrekao sigurnosti, čovjek pronalazi istinski mir.
Pjesma: Kuća Božića
Ondje je majka bila istjerana
iz gostionice da luta;
Na mjestu gdje je bila beskućnica,
svi su ljudi kod kuće.
Luda štala u blizini,
s tresućim drvetom i pomicanjem pijeska,
postala je jača stvar za opstati i stajati
Od četvrtastih kamenja Rima.
Jer ljudi pate za domom svojim,
I stranci su pod suncem,
I polažu glave u tuđinu
Kad god dan završi.
Ovdje imamo bitku i goruće oči,
I priliku i čast i veliko iznenađenje,
Ali naši su domovi pod čudesnim nebom
Gdje je božićna priča započela.
Dijete u prljavoj štali,
gdje se zvijeri hrane i pjene,
samo tamo gdje je On bio beskućnik
Jesmo li ti i ja kod kuće;
imamo ruke koje oblikuju i glave koje znaju,
ali naša srca smo izgubili – kako davno!
Na mjestu koje nijedna karta ni brod ne mogu pokazati Pod nebeskom kupolom.
Ovaj svijet je divlji kao bapska priča, i čudne su obične stvari, zemlja je dovoljna i zrak je dovoljan
Za naše čudo i naš rat; ali naš odmor je dokle god se vatreni zmaj njiše, a naš mir je sadržan u nemogućim stvarima gdje se sudaraju i grme nezamisliva krila Oko nevjerojatne zvijezde.
U kuću otvorenih vrata u večernjim satima
Dom će ljudi doći, Na starije mjesto od Edena i viši grad od Rima.
Na kraj puta lutajuće zvijezde, Do stvari koje ne mogu biti i koje jesu,
Na mjesto gdje je Bog bio bez doma i svi su ljudi kod kuće.
