Iako Katolička Crkva uči da će svi spašeni u vječnosti uživati puninu sreće, također jasno potvrđuje da će stupanj slave u nebu ovisiti o ljubavi i vjernosti kojom je netko živio na zemlji.
Nebo nije „komunistički“ sustav izjednačene nagrade, nego savršeno kraljevstvo ljubavi i pravednosti mjesto gdje su svi potpuno ispunjeni, ali ne na jednak način.
Katekizam Katoličke Crkve nas uči da je raj savršeno zajedništvo s Bogom:
„Oni koji umru u Božjoj milosti i prijateljstvu, i koji su potpuno očišćeni, žive zauvijek s Kristom. Zauvijek su slični Bogu jer ga vide ‘onakva kakav jest’ (1 Iv 3,2), licem u lice“ (KKC 1023).
To je, kako Katekizam dalje navodi, „savršen život sa Presvetim Trojstvom ovo zajedništvo života i ljubavi s Presvetim Trojstvom, s Djevicom Marijom, anđelima i svim blaženima, naziva se ‘nebo’. Nebo je krajnji cilj i ispunjenje najdubljih čovjekovih težnji, stanje vrhovne i konačne sreće“ (KKC 1024).
Na nebu ne gubimo identitet, naprotiv, otkrivamo svoje pravo ime
U vječnosti čovjek ne prestaje biti ono što jest. Naprotiv, „živjeti u nebu znači ‘biti s Kristom’. Izabrani žive ‘u njemu’, ali zadržavaju ili bolje, nalaze – svoj pravi identitet, vlastito ime“ (KKC 1025). To je zajedništvo koje ne briše osobnost, nego je proslavlja.
Stupnjevi slave: svi su ispunjeni, ali ne jednako
Iako su svi u nebu potpuno sretni, stupanj slave nije kod svih jednak. To potvrđuju i sveta predaja i svjedočanstva mistika. Razlog tomu leži u različitom odgovoru svakog čovjeka na Božju milost tijekom zemaljskog života. Tko je više ljubio, više je sposoban primiti Božju slavu.
O tome slikovito govori sveta Terezija iz Lisieuxa:
„Jednom sam se pitala zašto Bog ne daje jednaku slavu svima na nebu. Tada mi je sestra Paulina rekla da stavim veliki očev vrč i mali naprstak i napunim ih vodom. Oba su bili puni, iako različite veličine. Tako i u nebu, Bog svakome daje koliko može primiti, pa nitko ne zavidi drugome“ (usp. Rukopis A).
Slično opisuje i sveta Faustina Kowalska u svom Dnevniku, u točki 1604, nakon jedne nebeske vizije:
„Vidjela sam kako Anđeli i Sveci Gospodnji daju slavu Bogu. Ta Božja slava je toliko velika da je ne mogu opisati… Shvatila sam koliko je moja molitva neznatna u usporedbi s tom savršenom nebeskom slavom. A ipak, Bog je prihvaća i pokazuje mi da mu je ugodna.“
Božja logika nije logika ovoga svijeta
U nebu nema zavisti, uspoređivanja ni natjecanja – ondje postaju vidljive iznenađujuće hijerarhije, temeljene ne na društvenom položaju, već na ljubavi. Slava u vječnosti ne mjeri se titulama ili moći, već dubinom predanosti Bogu.
Sveti Alfons Marija de Liguori prenosi dirljivo svjedočanstvo jednog isusovačkog poglavara koji se, nakon smrti, navodno ukazao subratu i rekao:
„Sada sam u nebu. Kralj Filip II. iz Španjolske također je ovdje. Obojica uživamo vječnu nagradu, ali moja je slava veća. Na zemlji je on bio kralj, a ja samo redovnik. No u vječnosti sam uzvišeniji. Ipak, obojica smo potpuno sretni.“
Ova dojmljiva scena otkriva istinu evanđelja: „Posljednji će biti prvi.“ No u nebu to ne stvara tugu ili nepravdu jer svaki blaženik doživljava puninu sreće, savršeno ispunjenje prema „kapacitetu“ svoje ljubavi.
Nebo nadilazi svako naše poimanje
Kao što Katekizam kaže:
„Ovo blaženo zajedništvo s Bogom i svima koji su u Kristu nadilazi svaku zamisao i opis. Pismo o njemu govori slikama: život, svjetlo, mir, svadbena gozba, vino Kraljevstva, Očev dom, nebeski Jeruzalem, raj…“ (KKC 1027).
U istom odlomku navodi se i poznata rečenica iz Prve poslanice Korinćanima:
„Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube“ (1 Kor 2,9).
Nebo je mjesto savršene sreće i ljubavi, gdje su svi posve ispunjeni. Ipak, ta punina nije matematički jednaka nego savršeno pravedna. Tko je više ljubio i bio vjeran, više će biti proslavljen. No nitko neće osjećati zavist ni manjak, jer će biti ispunjen do punine svojih mogućnosti.
izvor: deon.pl,
