Često čujemo ovakvu frazu: postoje dva načina života u svijetu, ovaj ili onaj način! Kad tako nešto čujemo, može nam se dogoditi neka odbojnost jer pomislimo da je to preširoko poopćavanje koje nam ništa ne govori. Pa ipak ta podjela na dva načina ima čvrstu podlogu u našem iskustvu.
Postoji istina i laž. Dobro i zlo. Svjetlo i tama. Ljubav i mržnja. Ispravno i krivo. Površno i duboko. I tako do u beskraj.
Meni se čini da postoji i ovakva podjela: možemo živjeti u svijetu misleći da nam je gore nego što zaslužujemo, a možemo živjeti i tako da mislimo da smo dobili bolje nego što zaslužujemo.
Možemo živjeti misleći da nam je gore ili bolje nego što zaslužujemo
Gotovo pa svi živimo na ovaj prvi način, tj. mislimo da smo dobili sve gore nego što zaslužujemo. Zbroj radimo mi sami. Bez sumnje da je takav život tužan i težak. Samo jedan primjer: radnik u poduzeću misli da on zaslužuje bolji posao, a da ga nadređeni drži na nižoj poziciji i plaći, svaki mu je dan mučan i siv. Ili, recimo, jedan otac koji misli da je dobio gore sinove nego što zaslužuje. On se drži toliko ispravnim i vrijednim da mu izgleda kao velika nepravda to što ga sin ne poštuje i živi na njegovu štetu.
To što sam dobio i što zaslužujem, ta računica, uvijek spontano završava na prigovoru Bogu. A komu bi se drugom i moglo prigovoriti? Ljudima možemo samo donekle prigovarati, jer znamo da oni ne odlučuju apsolutno. A Bogu ide puni prigovor, tipa: „Zašto si mi dao hendikepirano dijete? Zašto si mi dao supruga koji pije? Zašto si mi dao dugi nos? Zašto si mi dao da se rodim u ovom dijelu svemira?“ I tako do unedogled.
Prosudbu o mom dobru i zlu donosi Stvoritelj
Tražeći rješenje za ispravno i neispravno na ovom području, moramo doći do našeg duha, naše misli, duše, našega Ja. Ja to tumačim i važem. Ja prigovaram. Ja mislim da zaslužujem više ili manje . U dubini moje Ja to važe prema dobru i zlu. Ja sam toliko dobar da zaslužujem dobro. A sada zamislimo drugo razmišljanje: ja sam toliko zao da zaslužujem zlo.
Prosudbu o mom dobru i zlu, istini za volju, ne mogu dati ja sam. Nikako nije moguće da budem potpuno objektivan. I drugi me vide i prosuđuju. Moram priznati da oni još i bolje vide moje dobro i zlo od mene samoga. Ja teško sagledavam samoga sebe. I na kraju se moram okrenuti samom izvoru dobra. Stvoritelju. Onomu tko je sazdao moj Ja i sve oko mene. Zadnji sud daje On. Samo pred Njim mogu se kajati ili ponositi. Drugi ne postoji.
Gledajući svoj život pred Njim, bolje mi je nego što zaslužujem
Za onog tko želi biti kršćanin, Onaj pred kojim stoji jest Isus Krist. Njegova Riječ i Njegov Križ me sude i rasvjetljavaju. On je Prvi i Posljednji. Alfa i Omega. Gdje su moje zasluge pred Njim? Gdje je moje dobro? Ljubim li braću kao što On mene ljubi? Opraštam li kao što On meni oprašta? Sudim li drugim kao što On meni sudi? Jesam li milosrdan kao što je On prema meni milosrdan? I ovako mogu postavljati pitanja do unedogled.
Gledajući svoj život pred Njim, bolje mi je nego što zaslužujem, a živeći tako, stvarno mi je bolje. Puno se bolje živi kad se misli da više dobivamo nego što zaslužujemo. Dobro nam je ovdje biti! Dobro je što još nisam društveno osramoćen kao što bih trebao biti. Dobro je da me moj neprijatelji ne mrze kao što bi me mogli mrziti. Dobro je što mi Bog daje sunce koje me grije. Vodu koja me napaja. Bližnje koji mi pomažu. O, Isuse, ljubavi moja, kako si me ljubio…
don Šimun Doljanin – Žena vrsna
Foto: Mario Dobelmann – Unsplash
