U mnogim kršćanskim zajednicama primjećuje se jedan fenomen: pojedini vjernici ne ostaju trajno u svojoj matičnoj crkvi, nego prelaze iz jedne zajednice u drugu.
Netko će se od katolika priključiti evangeličkoj ili pentekostalnoj zajednici, drugi će se vratiti nazad, treći će povremeno posjećivati različite crkve u potrazi za “dubljim iskustvom”.
Neki idu i još dalje pridruže se na neko vrijeme drugim vjerskim zajednicama izvan kršćanstva, ali se kasnije vraćaju u svoju Crkvu.
Takvi prijelazi i povratci ponekad donesu nova iskustva, ali isto tako mogu unijeti zbunjenost i nesigurnost u vjeru. Čovjek se može naći između različitih tumačenja, pravila i običaja, pa mu postane teško razlučiti što je istina i gdje je njegovo duhovno mjesto.
Razlozi prelazaka
Potraga za življom vjerom – Neki vjernici osjećaju da u svojoj matičnoj crkvi ne nalaze dovoljno poticaja, zajedništva ili osobnog doživljaja Boga. Privuku ih zajednice gdje se više naglašava molitva, slavljenje ili svjedočanstvo vjere.
Nezadovoljstvo ili rana – Pojedini vjernici odlaze jer su doživjeli razočaranje: možda nisu bili prihvaćeni, doživjeli su hladnoću, nerazumijevanje ili čak nepravdu.
Utjecaj prijatelja ili obitelji – Često prijelaz nije samo osobna odluka, nego rezultat poziva i utjecaja onih koji već pripadaju drugoj zajednici.
Potraga za “lakšim putem” — Katkad ljudi prelaze jer im je u drugoj zajednici jednostavnije, manje zahtjevno ili emocionalno privlačnije.
Iskrena duhovna glad – Za neke, hodanje od crkve do crkve ili čak u druge religije nije bijeg, nego znak da tragaju za odgovorima.
Je li to dobro ili loše?
Crkva nije samo “mjesto” bogoslužja, nego duhovni dom i obitelj vjere. Kada stalno mijenjamo dom, teško je izgraditi stabilnost i pripadnost.
Dobro je ako traženje otvori srce i dovede do iskrenijeg susreta s Bogom.
Opasno je ako se stalnim mijenjanjem gubi jasnoća vjere. Miješanje različitih učenja i običaja može zbuniti vjernika i dovesti do površnog odnosa prema vjeri.
Katolička perspektiva
U katoličkoj vjeri središte je Euharistija, u kojoj se vjernici sjedinjuju s Kristom na jedinstven način. Katolik može osjetiti duhovnu blizinu i u drugim zajednicama, ali puninu sakramenata i vjere pronalazi upravo u svojoj Crkvi.
Kada netko odlazi i vraća se, važno je da shvati da ga Bog uvijek prima natrag, ali da prava duhovna zrelost dolazi tek kad se čovjek ukorijeni i ostane vjeran.
Hodanje od crkve do crkve ili prelazak u druge vjerske zajednice može biti znak iskrene čežnje, ali i znak nesigurnosti. Ako vjernik stalno mijenja duhovni dom, njegova vjera može postati zbunjena, bez korijena i lako podložna različitim utjecajima.
Najvažnije nije gdje sam sve bio, nego gdje sam se istinski susreo s Kristom i gdje sam spreman ostati vjeran. Vjera traži postojanost jer samo u trajnom zajedništvu, kroz radost i kušnje, čovjek može rasti u pravoj zrelosti i otkriti da Bog ne traži da stalno mijenjamo dom, nego da ostanemo u Njegovoj ljubavi.
