Najveće borbe često znače da Bog priprema tvoje srce za nešto veliko ne odustaj
Kad sve krene nizbrdo, kad više ne znaš ni moliti, ni disati kako treba – tada često misliš: “Bog me ostavio.”
Ali upravo tada, u toj tišini boli, Bog te oblikuje najdublje.
Znaš li da stablo najdublje pušta korijen kad dolazi oluja? Tako i tvoja vjera. Ne gradi se dok je sve mirno, već dok si slomljen, ali odlučiš ne odustati. Dok ti duša plače, a ti ipak kažeš: „Bože, vjerujem.“
„Onoga koga Gospodin ljubi, on i odgaja…“ (Heb 12,6)
To nije kazna. To je milost. Jer Bog ne ulaže u ono što planira odbaciti. On ulaže u tebe jer ima plan s tvojim životom. Tvoja borba nije besmislena. I tvoja tišina ima glas pred Bogom.
Kada ne osjećaš Njegovu prisutnost, znaj – On nije udaljen, nego ti daje prostor da naučiš hodati u vjeri, a ne u osjećajima.
Bog ne djeluje uvijek bučno. On djeluje u tvojoj tišini. On piše tvoju priču i kad se čini da stranice šute.
Mnogi su najviše duhovno narasli baš u trenucima kad su htjeli odustati.
Sjeti se ovih riječi:
„I kad kroz oganj prođeš, nećeš izgorjeti… jer Ja sam s tobom.“ (Iz 43,2)
Bog te nikada neće ostaviti u vatri bez razloga. Ako si u plamenu, On već priprema tvoje izbavljenje. Kad ti je najteže, ne zatvaraj srce.
Tada Bog radi najdublje. On te ne vodi da padneš, nego da ustaneš jači.
I zapamti: tišina pred Bogom nikad nije prazna ona je sveta. U njoj se događa čudo preobrazbe.
