Na kraju bi se rezultat našeg života mogao sažeti u jednu jedinu rečenicu. Bog, koji prosuđuje naše živote, može i hoće to učiniti.
Kako će glasiti ta rečenica u našem slučaju? To je uznemirujuće pitanje!
Možda ovako: “On je skupio mnogo novaca.” Ili: “Bio je problematičan čovjek koji je uvijek tražio, ali nije našao istinu.” Ili: “Ona je znala kako treba uživati svoj život.” Ili: “Njegov je život bio jedino posao…”
Kako će izgledati sažetak našeg života?
Naš tekst nalazi se među beskrajnim nabrajanjem imena i pokoljenja. Sve sami ljudi o kojima Božja riječ ne može sastaviti ni jednu rečenicu. Ljudi s praznim i ispraznim životima! Vjerojatno su nadgrobni govori na njihovim sahranama bili mnogo sadržajniji. No na kraju se sve svodi jedino na Božji sud o čovjeku. A on nad ovim ispraznim životima reagira šutnjom.
No usred svega susrećemo jednu kratku zgodu o ljudima o kojima Božja riječ bilježi nešto vrlo važno.
Život im nije bio lagan. Upali su u velike nevolje. No oni su se znali moliti: “Zavapili su k Bogu i on ih je uslišao jer su se pouzdali u nj!” S kojom radošću Bog sluša dozivanje svoje djece! A o ovim ljudima stoji pisano da su se pouzdali u Boga. Oni su poznavali objavljenog Boga kojega mi, od kada je sebe i svoju ljubav objavio u Isusu, možemo još bolje poznavati. Ne bismo li se onda trebali potpuno pouzdati u njega? Vidimo, naime, da su ovi ljudi postali spomenici Božje moći jer su bili uslišani.
U boju su zavapili k Bogu i on ih je uslišao jer su se pouzdali u nj: potpomognuti su protiv neprijatelja te su im predani u ruke Hagrijci sa svim njihovim saveznicima.
1. Ljetopisa 5,20
Gospodine, neka i naš život postane bogat iskustvima s tobom! Amen.
