“Duša se naša izbavila kao ptica iz zamke ptičarske: zamka se raskinula, i mi smo umakli” (Psalam 124:7, NKJV).
Zamislite malu pticu zarobljenu u ptičarevoj mreži. Ležeći bespomoćno, njegovo malo srce lupa od užasa, a njegova krila mahnito udaraju o mrežu bez uspjeha. Što se više bori, postaje sve više izudaran i u modricama. Uplašena, ptica počinje plakati i vrištati, ali bijeg je nemoguć. Potpuno je prepušten na milost i nemilost lovcu ptica.
Ljubljeni, ta ptičica ste vi uhvaćeni u mrežu grijeha! Ptičar je đavao, opaki. Postavio je svoju zamku i uhvatio vas u nju.
Sada, razmislite o toj zarobljenoj ptičici. Kako bi se uopće mogao osloboditi vlastitom snagom i moći? Ako se bude borio da probije mrežu, još će se više zapetljati. Može čak slomiti krilo ili iskrvariti do smrti. Ne može sam sebe isporučiti.
Nije li ovo slika nas dok smo zarobljeni u grijehu? Bogu dajemo svakakva obećanja. Borimo se i plačemo, pokušavajući se osloboditi svog ropstva; ali smo izgubili slobodu i ostali zarobljeni.
Zamislite ponovno tu malu zarobljenu pticu. Te noći, ptičar odlazi u krevet, sanjajući ovu posebnu ptičicu koju je tražio. Jedva može spavati i jedva čeka izaći sljedeći dan i vidjeti je li ga zarazio.
Kad se ptičar približi zamci, vidi da je podignuta i uzbudi se. Očekuje da će u mreži vidjeti istrošenu, krvavu, prestrašenu, polumrtvu pticu. Gle i gle, kad on pregleda zamku, vidi da je mreža poderana i polomljena. Ptica je odletjela.
Ptičicu nalazimo kako sjedi na grani na drvetu visoko na Božjoj planini. Slobodan je, a rane mu zacjeljuju jer je došao Gospodin i rasparao mrežu. Ta ptičica govori sama sebi: „Da nije bilo Gospodina, da nije pohrlio na moju stranu, bila bih progutana i prožderana. Međutim, Bog je razbio zamku i izvukao me iz zamke.”
