Ludost koja spašava: zašto autentična vjera uvijek izaziva otpor

Autentična vjera rijetko prolazi nezapaženo. Još rjeđe prolazi bez osude. U društvu u kojem se sve mjeri koristima, prilagodbom i šutnjom, onaj tko živi istinu često bude proglašen  ludim. No upravo ta „ludost“ o kojoj govori Evanđelje postaje snaga koja spašava i pobjeđuje svijet.

Kada je „ludost“ kompliment, a ne uvreda

U Rami, kako piše autor, vrijede posebna lingvistička pravila. Kada se za nekoga želi reći da je hrabar ili odvažan, kaže se da je „lud“. Ta riječ ne nosi negativno značenje, nego označava onoga koji se ne boji ići protiv struje. Suprotno tome, iskrivljene percepcije često govore više o onima koji sude nego o onima koje se osuđuje.

U Evanđelju vidimo da se isto događa i Isusu. Ljudi ga proglašavaju „van pameti“. Ne zato što je činio zlo, nego zato što je govorio istinu koju nisu mogli podnijeti. Autentičnost uvijek uznemiruje one koji su navikli na površnost.

Zašto se neautentični boje autentičnih

Iskustvo pokazuje da se oni koji žele promijeniti život često nađu pod pritiskom okoline. Umjesto podrške, dočekaju ih ogovaranje, kleveta i manipulacija.

Okolina nerijetko glumi prijateljstvo, povlađuje i potajno guši svaku promjenu  samo da se netko ne izdigne, ne uspije, ne postane slobodan.

Autentični ljudi gotovo uvijek ostaju u manjini. No upravo zbog toga postaju meta. Ne zato što su pogriješili, nego zato što su se usudili biti istiniti.

David  snaga srca koje ne sudi

U priči o Davidu susrećemo potpuno drukčiju logiku. Šaul i Jonatan umiru u boju, a David plače za njima. Ljudi bi rekli da bi trebao slaviti. No David ne sudi. Svjestan je Šaulovih mana, ali se Boga boji više nego ljudskog mišljenja.

David piše pjesmu pohvalnicu onome koji ga je progonio. Time se otkriva snaga njegova srca: on ne mjeri ljude po njihovim slabostima, nego po njihovoj vrijednosti pred Bogom. To je autentičnost koja nadilazi osudu.

Gdje je naše srce kada dođe osuda?

Tekst nas dovodi do ključnog pitanja: kako reagiramo kada smo povrijeđeni, kada smo u pravu ili kada smo nepravedno osuđeni?  Jesmo li skloni klevetati, izmišljati i rušiti druge iz straha, zavisti ili ljubomore? Ili smo, poput Davida, spremni biti jači od osude?

Isus nije bio pošteđen manipulacija  i neće biti ni njegovi učenici. No On nas uči da se ne spuštamo na tu razinu. Autentičan kršćanin ne uzvisuje se nad slabima i ne ponižava pred moćnima. On ostaje slobodan.

Biti autentičan kršćanin znači biti gospodar vlastitog života. To znači strpljivo podnijeti osudu, ne suditi za uzvrat i vjerovati da će Bog iznijeti na vidjelo i dobro i zlo. Nema smisla gubiti dušu zbog onoga što ljudi govore.

Ako cijeli svijet čini zlo, kršćanin je pozvan činiti dobro  pa makar to izgledalo kao ludost. Jer upravo je ta ludost, ramski rečeno, ona koja spašava.