Zadnjih nekoliko godina, prije obraćenja, pričešćivao sam se bez ikakve ispovijedi , ispočetka zbog toga što sam se jako stidio ispovijedati, pa kasnije iz navike.
Ovo me sada strašno muči kada sam svjestan šta sam napravio. Jednostavno nisam vjerovao da je u hostiji pravo tijelo i prava krv Kristova. Bojim se da su posljedica toga neki zdravstveni problemi koji mi se javljaju u zadnje vrijeme i koji bi mi mogli ozbiljno narušiti budući život. Što da radim dalje i kakav pogled da
Imam na budućnost i čemu da se nadam?
hvala! Dragi prijatelju, nadati se uvijek treba svemogućem Božjem milosrđu, jer njemu je stalo do toga da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine (1 Tim 2,4). Svetogrdne pričesti jesu, kako i sam uviđaš, po sebi teški grijesi. U tom slučaju do njih je došlo uglavnom zbog stida ispovjediti se.
Međutim, valja si posvijestiti kako se đavao i ovdje, kao i inače, nastoji sve izvrnuti: prije grijeha on nam uklanja svaki stid, da bi ga poslije „s kamatama“ vratio. U oba slučaja cilj mu je udaljiti čovjeka od Boga – najprije ga navesti na grijeh, a zatim i spriječiti ispovijed, a time i pomirenje s Bogom.
Mi pak, kako nas osobito potiče sveti Ignacije, trebamo činiti suprotno: prije grijeha se stidjeti i zbog toga ne griješiti, a nakon grijeha, ako ga već u svojoj slabosti učinimo, ne imati stida (jer on je sada beskoristan, stoga i lažan), nego se „pokazati svećeniku“ (Lk 17,14) i po njegovoj službi vratiti se Ocu koji pun ljubavi čeka na odlutalu djecu (usp. Lk 15,20).
Što se tiče vjerskih sumnji, sve su nam najbolji putokaz kako se u njima vladati. Tako je, primjerice, sveti Vinko Paulski tijekom četiri godine trpio snažne kušnje protiv vjere.
Kad bi napadi postajali osobito jaki, sveti bi Vinko, ustrajući u molitvi, stavljao komad papira s ispisanim Vjerovanjem na svoje srce u znak odupiranja kušnji!
Iako Gospodin onome tko iskreno traži često daje znakove kojima mu potvrđuje otajstvo vjere (kao nekoć Tomi, usp. Iv 20,25-27), ipak se, posebno u trenucima duhovnih pročišćenja, treba pouzdavati u Gospodina koji ne može prevariti niti biti prevaren i oslanjati se na ono što nam On objavljuje, a ne tražiti oslonac u svome krhkom znanju i Grijesi uistinu imaju i svoje posljedice.
O nedostojnom pričešćivanju sveti Pavao piše: „Tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijelu. Zato su među vama mnogi nejaki i nemoćni, i spavaju mnogi. (1 Kor 11,27-30).
Ne želim vrijeme tvrditi da su vaši zdravstveni problemi sigurno posljedica nedostojne priče, samo ukazati na to da je već sveti Pavao prepoznao „nemoć“ upravo u tom kontekstu.
Dok se grijeh u potpunosti briše u valjanoj ispovijedi, vremenita kazna ponekad ostaje (to ovisi o kvaliteti obraćenja). Ipak, i tada vremena kazna ostaje samo djelomično Bog „ne postupa s nama po grijesima našim niti nam plaća po našim krivnjama“ (Ps 103,10).
Katekizam nas uči kako strpljivo podnoseći patnje i svakovrsna iskušenja kršćanin treba da ove vremenite kazne za grijeh nastoji primiti kao milost; mora se truditi da djelima milosrđa i ljubavi, te molitvom i raznim pokorničkim činima potpuno odloži “starog čovjeka” i obuče “novog čovjeka” (KKC 1473).
U sljedećim člancima Katekizma među ostalim piše:
– Obraćanje općinstvu svetih omogućuje raskajanom grešniku da bude u kraće vrijeme i uspješnije očišćen od kazne za grijeh.
– Ta duhovna dobra općinstva svetih nazivamo također riznicom Crkve: njen sadržaj čine ispaštanje i zasluge Krista našega Gospodina, molitve i dobra djela blažene Djevice Marije i svih svetaca
– Oprost se dobiva po Crkvi koja se, snagom vlasti vezivanja i odrješivanja, što je dobila od Isusa Krista, zauzima za kršćanina, te mu otvara riznicu zasluga Krista i svetaca da od Oca milosrđa dobije otpuštenje. Vremenitih kazni za grijehe.
Crkva time želi ne samo doći u pomoć tom kršćaninu, nego i potaknuti ga na djela pobožnosti, pokore i ljubavi.
Preporučam ti također izravnu molitvu za ozdravljenje (osobnu, zajedničku, svećeničku), duhovno vodstvo, kao i sakrament bolesničkog pomazanja, ukoliko dođe do potrebe za njime.
Samo hrabro naprijed. Imaj pouzdanja u Gospodina koji je pravedan, ali iznad svega milosrdan i ne pripušta nam nikakvu teškoću koju ne bi s njegovom milošću mogli nositi i koja nam, na koncu, ne bi bila na dobro.
