Nepal je u ponedjeljak, 7. rujna, spustio zastave na pola koplja i zastao u sjećanju na ljude čije su živote odnijele katastrofalne poplave. Trinaest dana nakon nesreće, dok obitelji oplakuju svoje najmilije, ispod zemlje još traje utrka s vremenom.
Spasilačke ekipe usmjerile su veliku pozornost prema hidroelektranama i njihovim tunelima, gdje bi se još mogli nalaziti nestali radnici. Nekoliko nedavnih spašavanja pokazalo je da nada nije potpuno ugašena.
Katastrofa koja je 26. kolovoza pogodila područje uz granicu Nepala i Kine ostavila je razrušena naselja, uništenu infrastrukturu i tisuće obitelji koje još čekaju vijesti o svojim bližnjima. Prema Reutersu, najmanje 1.380 ljudi poginulo je u Nepalu i Tibetu, dok se više od 5.500 vodi kao nestalo.
Dok zemlja tuguje, pod ruševinama se još traži život
Dan žalosti obilježen je spuštanjem državnih zastava na pola koplja. Datum ima i posebno značenje jer je riječ o 13. danu nakon katastrofe, važnom u hinduističkoj tradiciji žalovanja za preminulima.
No dok jedni mole i opraštaju se od svojih najmilijih, drugi još čekaju. Posebno dramatična situacija ostaje na hidroenergetskim postrojenjima. Od oko 900 nestalih radnika, vlasti procjenjuju da bi najmanje 121 mogao biti zarobljen u tunelima. Spasioci se nadaju da su neki uspjeli pronaći prostor sa zrakom ili zaklon unutar složenog sustava podzemnih prostorija.
Posebna pozornost usmjerena je na hidroelektranu Chilime u teško pogođenom okrugu Rasuwa. Za nastavak potrage nabavljena je specijalizirana oprema, a spasilačke ekipe pokušavaju doći do mjesta na kojima bi se mogli nalaziti preživjeli.
Nadu su dodatno probudila nedavna spašavanja ljudi iz područja hidroelektrana. Činjenica da su pojedini radnici pronađeni živi mnogo dana nakon katastrofe daje spasiteljima razlog da nastave ondje gdje bi se činilo da je svaka mogućnost nestala.
U velikoj tragediji čovjek ne smije ostati samo broj
Kada izvještaji govore o stotinama poginulih i tisućama nestalih, lako je izgubiti iz vida ono najvažnije: iza svakog broja nalazi se nečije ime. Nečiji otac koji se nije vratio kući. Majka koju djeca čekaju. Sin, supruga, prijatelj ili susjed za kojim netko još traga.
Upravo zato tragedije poput ove pozivaju i nas, premda smo tisućama kilometara daleko, da ne ostanemo ravnodušni. Kršćanska blizina ne poznaje granice. Ne možemo ukloniti vodu koja je odnijela domove niti osobno ući u zatrpane tunele, ali možemo sačuvati suosjećanje, moliti za stradale i podržati one koji pomažu.
Dok Nepal tuguje, jedna slika ostaje posebno snažna: spasioci koji nastavljaju potragu premda ne znaju što ih čeka iza sljedeće prepreke. Takva ustrajnost podsjeća koliko je svaki ljudski život vrijedan borbe.
Za kršćanina posljednju riječ nikada nema očaj. Kada ljudske mogućnosti postanu malene, ostaje molitva i pouzdanje u Boga koji je blizu čovjeku u njegovoj patnji.
Zato danas možemo zastati barem na trenutak i u molitvi se sjetiti Nepala: poginulih, nestalih, njihovih obitelji, ranjenih i iscrpljenih spasitelja. Moliti da oni koji još čekaju vijesti dobiju snagu, da oni koji tragaju ne izgube nadu i da se među ruševinama ponovno čuje vijest da je pronađen život.
