Na Dušni dan papa Lav XIV. uputio je snažan poziv na mir, moleći za obitelji koje su izgubile svoje najmilije u ratovima. Podsjetio je da Kristova ljubav i nada u uskrsnuće nadilaze svaku ljudsku patnju.
Dok se svijet suočava s ratovima, stradanjima i bolnim gubicima, papa Lav XIV. podsjetio je da iza svake ljudske tragedije stoje obitelji čiji su životi zauvijek promijenjeni.
Posebno je upozorio na patnju majki koje oplakuju svoju djecu, djece koja odrastaju bez roditelja i starijih osoba koje su izgubile svoje najbliže.
Njegove riječi nisu samo poziv na prestanak nasilja nego i snažan podsjetnik da ljudski život mora biti važniji od svakog sukoba.
Na Spomen svih vjernika pokojnika, 2. studenoga, Sveti Otac predvodio je misno slavlje na rimskom groblju Verano, gdje je govorio o smrti, uskrsnuću i nadi koja proizlazi iz vjere u Isusa Krista.
U središtu njegove poruke bila je istina da Bog ne zaboravlja nijednu ljudsku suzu i da kršćanska nada ne prestaje pred grobom.
Papin poziv svijetu: Čujte plač onih koji su izgubili najmilije
Papa Lav XIV. posebno je pozvao na molitvu za ljude kojima je rat oduzeo najdraže osobe. U homiliji je poručio:
„U ovom trenutku želimo moliti za sve one koji su nedavno izgubili voljenu osobu, a osobito za one kojima ju je otrgnulo apsurdno nasilje rata. Neka suze tolikih majki, tolike djece i tolikih starijih osoba dotaknu savjesti onih koji imaju moć utišati oružje!”
Ove riječi podsjećaju da se patnja nevinih ne smije pretvoriti u vijest koju ćemo brzo zaboraviti. Svaka izgubljena osoba imala je svoje ime, obitelj, snove i budućnost. Svaka majčina suza svjedoči o ljubavi koju nasilje ne može izbrisati.
Govoreći o Isusovim Blaženstvima, Papa je istaknuo njihovu duboku povezanost s kršćanskim životom. Nazvao ih je Isusovim autoportretom i putem prema istinskom ispunjenju, koje započinje već na zemlji, a svoju puninu nalazi u vječnosti.
„Taj navještaj spasenja, sadržan u Blaženstvima, odjekuje posebnom duhovnom snagom na groblju, koje je poput praga između ovoga i onoga svijeta, između zemaljskoga života i onoga što nas čeka s druge strane. Uskrsli nam Isus govori: blaženi oni koji žive prema tom putu jer njihovo je kraljevstvo nebesko”.
Posebnu je pozornost posvetio Isusovim riječima: „Blago ožalošćenima: oni će se utješiti“.
To obećanje ne uklanja odmah ljudsku bol, ali otvara prostor nadi. Kršćanin vjeruje da nijedna patnja proživljena u Božjoj blizini nije zaboravljena i da posljednju riječ nad ljudskim životom nema smrt.
Smrt nije kraj: Krist obećava život koji ne prolazi
Na groblju Verano Papina poruka dobila je posebno značenje. Groblje nije samo mjesto oproštaja nego i prostor u kojem vjernici u molitvi izražavaju ljubav prema pokojnicima i pouzdanje u Božje milosrđe.
Papa je podsjetio na biblijsko obećanje da su duše pravednika u Božjoj ruci te istaknuo:
„To je obećanje spasenja koje upravo na ovaj dan postaje središte molitve koju upućujemo Gospodaru života za sve vjernike pokojnike”.
Prisjetio se i svetoga Franje Asiškoga, u godini obilježavanja 800. obljetnice njegove smrti. Sveti Franjo u svojoj je Pjesmi stvorova prihvatio i stvarnost zemaljske smrti riječima:
„Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestri našoj tjelesnoj smrti…“
Takav pogled na smrt proizlazi iz dubokoga povjerenja u Boga. Za kršćanina smrt nije uništenje ljubavi, nego prijelaz u otajstvo vječnosti, u kojem se nada konačnom zajedništvu s Bogom.
Papa je naglasio da povezanost s vjernim pokojnicima nije prekinuta, nego preobražena. Svoju je homiliju zaključio riječima koje upućuju na konačno Božje obećanje:
„Ohrabreni tom vjerom punom nade, nastavljamo svoj zemaljski hod, iščekujući dan kada će on otrti svaku suzu, kada više neće biti smrti, ni tuge, ni jauka, ni boli, jer ono prijašnje uminu”.
Papina poruka na Dušni dan zato ostaje poziv na dvije važne stvari: ne zaboraviti one koji trpe zbog rata i ne izgubiti vjeru u život koji nam Krist obećava.
Dok molimo za pokojne, pozvani smo biti blizu živima, osobito onima koji u tišini nose bol gubitka. Jer vjera koja govori o vječnom životu mora se prepoznati i u ljubavi koju danas pokazujemo jedni drugima.
