Sveti Franjo Asiški jedan je od najpoznatijih i najomiljenijih svetaca Katoličke Crkve. Njegov spomendan Crkva slavi 4. listopada, dan nakon njegove smrti. Iako je od njegova zemaljskog života prošlo osam stoljeća, njegova poruka ostaje iznenađujuće aktualna: čovjek može imati mnogo, a ipak osjećati prazninu sve dok ne otkrije kome zapravo pripada njegovo srce.

Franjo nije odrastao u siromaštvu niti je od početka živio životom budućeg sveca. Rođen je oko 1182. godine u Asizu u imućnoj trgovačkoj obitelji. Kao mladić uživao je u društvu i udobnosti koju mu je omogućavalo obiteljsko bogatstvo, a sanjao je i o viteškoj slavi. Sudjelovanje u ratu između Asiza i Perugie te zarobljeništvo duboko su obilježili njegov život. Nakon povratka više nije mogao jednostavno nastaviti živjeti kao prije.

Bog je postupno mijenjao njegovo srce.

Čovjek koji je nekoć tražio slavu počeo je tražiti Krista. Čovjek kojemu je bogatstvo bilo nadohvat ruke počeo je otkrivati slobodu siromaštva. A čovjek kojemu su gubavci nekoć izazivali odbojnost počeo im je prilaziti kao svojoj braći.

Bog mu je pokazao bogatstvo koje novac ne može kupiti

Jedan od presudnih trenutaka Franjina života povezan je s crkvicom sv. Damjana. Dok je molio pred raspelom, doživio je poziv da obnovi Kristovu Crkvu. U početku je te riječi shvatio doslovno te je počeo popravljati zapuštenu crkvicu. Tek će poslije postati jasnije da će njegov život pridonijeti mnogo dubljoj duhovnoj obnovi.

Franjo se odrekao sigurnosti koju mu je pružalo obiteljsko bogatstvo i odlučio živjeti Evanđelje u jednostavnosti, poslušnosti i siromaštvu.

Njegov primjer ubrzo je privukao druge.

Oko njega se oblikovala zajednica braće koja je željela živjeti Evanđelje na jednostavan i radikalan način. Prva franjevačka zajednica otišla je u Rim, gdje je papa Inocent III. odobrio njihov način života; franjevačko Pravilo poslije je konačno potvrđeno 1223. godine.

Iz Franjine duhovnosti izrastao je Red manje braće, a sv. Klara Asiška postala je začetnicom ženskoga franjevačkog ogranka  klarisa. Nastala je i zajednica za laike koji su franjevački duh željeli živjeti usred svakodnevnog obiteljskog i društvenog života.

Franjo je pokazao da svetost nije bijeg od svijeta.

Svetost znači dopustiti Kristu da promijeni način na koji gledamo Boga, čovjeka, siromašne, prirodu, novac i vlastiti život.

Želio je biti što sličniji Kristu

U središtu Franjina života nije bila samo ljubav prema prirodi, kako ga se danas ponekad pojednostavljeno prikazuje.

U središtu je bio Isus Krist.

Franjo je želio živjeti Evanđelje toliko potpuno da njegov život postane odraz Kristove ljubavi. Godine 1224. na La Verni njegovo je tijelo bilo obilježeno stigmama  ranama koje podsjećaju na rane raspetoga Krista. Vatican News ga navodi kao prvoga povijesno potvrđenog stigmatika.

Njegova ljubav prema Bogu prelijevala se i na odnos prema stvorenome. Sunce, voda, zemlja i sva stvorenja za njega nisu bili zamjena za Boga, nego razlog da slavi Stvoritelja.

Zato njegova poznata ljubav prema prirodi ima duboko kršćansko značenje: stvorenje upućuje na Stvoritelja.

Pred kraj života Franjo je bio teško bolestan i gotovo slijep. Ipak, upravo iz takva života nastaje njegovo snažno slavljenje Boga i zahvalnost za stvoreni svijet.

Umro je navečer 3. listopada 1226., u dobi od približno 44 godine, kod Porcijunkule. Samo dvije godine poslije, 1228., proglašen je svetim. Crkva njegov liturgijski spomendan slavi 4. listopada.

Njegova priča zato nije samo životopis čovjeka iz srednjega vijeka.

Ona postavlja pitanje i nama:

Što bismo mi bili spremni ostaviti kada bismo jasno prepoznali da nas Krist zove bliže sebi?

Franjo je imao mogućnost izabrati udoban život, ali je otkrio nešto što je smatrao vrjednijim. Izabrao je Krista.

Njegov život i danas podsjeća da čovjekovo najveće bogatstvo nije ono što posjeduje, nego Onaj kojemu pripada njegovo srce.