Dvadeseti redak za Abrahama veli da se nije „kolebao … nego se ojačao u vjeri“. U današnjem retku njegovu vjeru opisuje još jači izraz: bio je „uvjeren“ da će Bog stajati uz svoje obećanje.
Iz toga možemo naučiti da snažna vjera nije nužno zamjetljiva putem velikih djela. Prije se radi o djetinju uzdanju u našeg moćnog Boga, koji je uvijek u stanju provesti u djelo ono što je obećao.
K tome postaje jasno da prava biblijska vjera znači nešto više negoli smatrati nešto vjerojatnim ili mogućim, što ta riječ uglavnom označava u svakidašnjem jeziku. U istinskoj vjeri nema ničeg neizvjesnog; ona je utemeljena na Božjoj vlastitoj riječi i stoga je uvjerljiva.
U trećem retku Pavao se već bio pozvao na Postanak 15 , gdje je zapisano da se Abrahamu njegova vjera „uračunala kao pravednost“. Cijelo to poglavlje ističe Abrahama i Davida kao primjer za to da opravdanje svakog čovjeka dolazi putem vjere, a ne putem djela. Ni u starozavjetno doba nije bilo drugačije.
Vidjeli smo da Abraham nije bio opravdan djelima (rd. 2 i 3), ni putem religijskog obreda kao što je obrezanje (rd. 9-12), ni putem Zakona (rd. 13-15), nego vjerom (rd. 3 i rd 16-20).
U tome je on prauzor svakog vjernika; au sljedećim redcima Pavao povlači poveznicu s vremenom u kojemu mi živimo.
(Abraham je bio) posve uvjeren da (Bog) može i učiniti ono što je obećao. Zato mu se i uračunalo kao pravednost.
Rimljanima 4,21.22
(nastavlja se iduće nedjelje)
