Jeste li znali da je nekada postojala drevna tradicija čuvanja stvarnih srca papa? Ne radi se o simboličnim srcima, nego o njihovim pravim, balzamiranim srcima.
Katolička crkva ima dugu povijest čuvanja relikvija svetaca, što seže barem do 2. stoljeća, pa čak i ranije. Međutim, možda vas iznenadi činjenica da je stoljećima postojala i praksa čuvanja srca papa kao posebnih relikvija.
Uđite u crkvu svetog Vinka i Anastazija u Rimu, gdje su sačuvana balzamirana srca čak 25 papa — od pape Siksta V. (vladao 1585.–1590.) do pape Lava XIII. (1878.–1903.). Iako ove relikvije predstavljaju jedinstvenu poveznicu s papama, nijedan od njih nije službeno proglašen svetcem, iako su neki od njih blaženici ili časni sluge Crkve.
Očigledno, tijekom 16. i 19. stoljeća, bio je običaj ukloniti srce i okolno tkivo s preminule osobe kako bi se spriječilo raspadanje tijela dok se pripremao
pogreb.
Umjesto da bace srca ili ih pokopaju s osobom, ljudi su odlučili balzamirati papina srca i pohraniti ih u ovu crkvu, pa se razvio običaj.
Stoljećima sve do 1820-ih, samo nekoliko desetljeća prije prestanka te prakse, crkva je imala nadimak “Papinska župa”.
Nije jasno zašto je ta praksa
prestala početkom 20. stoljeća. Tu je i velika zbirka ex voto, odnosno darova, uglavnom metalnih ukrasa s prikazom Presvetog Srca Isusova Katolici su ih godinama ostavljali u znak zahvalnosti za uslišane molitve.
Iako je papa sveti Ivan Pavao II dao korištenje crkve Bugarskoj pravoslavnoj crkvi
2002. godine, papina srca tamo ostaju do danas.

