Četvrtak nas često zatekne u brzini tjedna – između planova, obaveza i umora.
I baš tada, kada smo najviše zaokupljeni sobom, svojim rasporedima i mislima, Bog dolazi tiho. Ne nameće se. Ne viče. Ne upada u našu svakodnevicu na silu – On čeka da Ga primijetimo.
Bog ne dolazi uvijek kroz spektakularne događaje. Katkad dolazi upravo u običnosti – u pogledu bližnjega, u riječi djeteta, u tišini ranojutarnje kave. A mi? Ponekad ga prođemo kao nepoznatog prolaznika.
“Evo, stojim na vratima i kucam.” (Otk 3,20) – poručuje nam Gospodin. No da bismo čuli to kucanje, potrebno je utihnuti. Osluhnuti srce. I priznati da nam je potrebna Njegova prisutnost.
Četvrtak može biti poziv na novu odluku. Na obraćenje. Na to da prestanemo juriti i počnemo gledati. Da izmolimo samo jednu jednostavnu molitvu: “Gospodine, ne dopusti da Te prođem, a da Te ne prepoznam.”
Jer Bog ne prestaje dolaziti. Pitanje je – hoćemo li Ga danas prepoznati?

