Ponekad nas život pritisne tiho, gotovo neprimjetno, dok se teret ne nagomila više nego što možemo nositi. Obaveze se nižu, misli postaju teške, a brige ne prestaju ni kada dan završi. U toj unutarnjoj buci često ne tražimo velika rješenja ni čuda tražimo samo trenutak mira, predah za dušu i sigurnost da nismo sami.
Upravo zato ova kratka molitva ima toliku snagu u svojoj jednostavnosti:
„Bože, osnaži me da prihvatim ono što ne mogu promijeniti i smiri u meni sve što bura života uzdrma. U Isusovo ime, amen.”
Ova rečenica ne pokušava razumjeti sve razloge niti traži objašnjenja. Ona predaje. Ne suprotstavlja se stvarnosti, nego je prihvaća s povjerenjem da Bog vidi dalje od naših granica. Ne iscrpljuje, nego umiruje srce koje je umorno od borbe.
Ne moramo uvijek znati kako dalje niti imati spremne odgovore. Ponekad je dovoljno zastati, duboko udahnuti i priznati da ne moramo sve nositi sami. Kada ono što nas tišti predamo Bogu, u tišini se rađa mir, a i najteži dan dobiva lakši, sigurniji korak.
Zašto ova kratka molitva ima toliku snagu?
Ova molitva ne traži objašnjenja, nego uči prihvaćanju. Ne optužuje ni sebe ni druge, nego donosi smirenje srcu. Ne govori o slabosti, već o hrabrosti da priznamo vlastite granice i povjerimo ih Bogu.
U trenucima kada ne znamo kojim putem dalje, nije uvijek potrebno donositi odluke niti imati spremne odgovore. Ponekad je dovoljno zastati, utišati se i dopustiti jednoj jednostavnoj rečenici da nas podsjeti na istinu: ne moramo sve nositi sami.
Ne moramo imati kontrolu nad svime. Ne moramo razumjeti svaki razlog. Dovoljno je usporiti i predati ono što nas tišti u ruke Onoga koji vidi više, dalje i dublje nego mi i koji jedini može dati mir koji ostaje.
