Pokajanje znači više nego reći: “Gospodine, griješim.” To također znači: “Gospode, u pravu si!”
Pokajanje znači suočiti se s istinom o svom grijehu i o tome da mora prestati sada. To je krizni trenutak istine, mjesto prepoznavanja gdje priznajete: “Ne mogu nastaviti u svom grijehu i imati Duha Svetoga koji živi u meni. Ako to učinim, izgubit ću sve. Gospodine, u pravu si što se tiče grijeha koji mi je donio smrt. Vidim da će, ako nastavim u tome, uništiti mene i moju obitelj. Bože, ne tražim više isprike.”
Jednostavno rečeno, pokajanje je suočavanje sa svojim grijehom. Bitka se vodi prije nego što dođete do križa. To se događa dok se Duh Sveti bavi vama.
Isto vrijedi i za samoodricanje. Ukratko, samoodricanje je suočavanje koje kaže: “Moj grijeh sada prestaje!” Suprotno onome što kažu mnogi “propovjednici utjehe”, samoodricanje nije neka srčana bol koju morate podnijeti ili slabost vašeg tijela. Kad je Pavao rekao: “Svakodnevno umirem” (1. Korinćanima 15,31), mislio je: “Moram zanijekati da mogu nastaviti griješiti i još uvijek imati Kristovu naklonost. Nemam posebno određenje od Boga da zadržim grijeh samo zato što činim dobra djela. Ne. Slažem se s Božjom Riječi i poričem sva svoja prava da nastavim griješiti.”
Veličanstvena je istina evanđelja da ako umremo s Isusom, također dolazimo u slavu njegova uskrsnuća i u novi život. Njegov križ je naš križ; njegova smrt je naša smrt, a njegovo uskrsnuće je naše uskrsnuće kroz našu identifikaciju i jedinstvo s njim. To je pravi križ koji nosimo.
Međutim, ovo je križ koji su mnogi takozvani službenici evanđelja uklonili. Pravi križ nije u lijepim riječima koje opisuju patnju i krvarenje našeg Spasitelja na Kalvariji. Ne, pravo značenje križa je da je Isus krvario i umro kako bi naše duše bolesne od grijeha doveo u slavnu slobodu i slobodu, kako bi raskinuo svaki lanac grijeha koji nas veže
