
Ne moći oprostiti… Veliki problem za mnoge, koja je to muka nekim ljudima.
Evo banalnoga primjera. Dođe čovjek na ispovijed i ja ga pitam: “Jesi li oprostio svojoj punici, svom šogoru, susjedu…?” A on kaže: “Jesam, ali neka ih moje oči više ne vide.” Da bude stvar još i gora, dođu na nedjeljnu misu, dođu svi na svetu pričest, ali paze da sjednu dovoljno daleko jedan od drugoga da “mir” jedni drugima ne pruže.
Koga varaju ti ljudi? Sebe varaju! Što u “Očenašu” molimo, ljudi? Otpusti nam grijehe naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim. Ako ne možemo otpustiti…
Što to znači otpustiti? Što to znači – oprostiti? I kako ćete istinski biti sigurni da ste oprostili? To ne znači zaboraviti, to znači ovo: kad vam padnu na pamet događaji, ljudi koji su vas ranili, koji su vam nanijeli zlo, a da to u vama ne stvara muku, ljutnju, tjeskobu, strah i gorčinu nego imate mir, tada ste sigurno oprostili.
A do tog mira se može doći jedino postom i molitvom na koljenima pred Presvetim. Plakati pred Bogom i za spas duše onih ljudi koji su vam nanijeli zlo. Nekome je dovoljno jedanput tako moliti za one koji vas proklinju, a neki trebaju moliti godinama. Ali vaša molitva njihove duše spašava. Nije problem u njima, tebi je ta muka. Ne moraš oprostiti radi njih. Moraš oprostiti radi sebe, da bi ti mogao imati mir. To je prvi korak. Drugi korak, puno teži, jest oprostiti sebi samome.
Autor: velecasnisudac.com