U posljednjim tjednima Hrvatska i velik dio Europe suočavaju se s dugotrajnim toplinskim valom. Temperature se penju i do 41 stupanj, tlo postaje sve suše, a razine rijeka poput Drave i drugih vodotoka značajno opadaju.
Iako je na pojedinim područjima palo nešto kiše, ona nije bila dovoljna da nadoknadi višemjesečni manjak oborina. Sunce neumorno prži zemlju, priroda trpi, poljoprivrednici strahuju za svoje usjeve, a mnogi se pitaju što nas još očekuje.
Ovakvi prizori podsjećaju nas koliko je čovjek malen pred snagom prirode i koliko smo pozvani odgovorno čuvati dar stvorenoga svijeta koji nam je Bog povjerio.
Vrijeme koje nas poziva na razmišljanje
Biblija više puta govori o razdobljima suše kao trenucima kada se čovjek poziva zastati, razmisliti o svom životu i obnoviti povjerenje u Boga. To ne znači da je svaka prirodna nepogoda izravna kazna, nego da svaka kušnja može postati prilika za obraćenje, solidarnost i dublju vjeru.
Danas svjedočimo niskim vodostajima rijeka, sve većem pritisku na izvore pitke vode i zabrinutosti zbog dugotrajnih sušnih razdoblja. Stručnjaci upozoravaju da klimatske promjene donose sve češće i intenzivnije toplinske valove, zbog čega je odgovorno ponašanje prema prirodi važnije nego ikada prije.
U Svetom pismu čitamo:
“Bog je nama utočište i snaga, pomoćnik spreman u nevolji.” (Psalam 46,2)
Te riječi podsjećaju da ni u najtežim okolnostima nismo sami.
Bog poziva na nadu, a ne na strah
Dok promatramo ispucalu zemlju i zabrinute ljude, lako je prepustiti se strahu. Međutim, kršćanin je pozvan gledati dalje od okolnosti. Bog ostaje Gospodar povijesti i prirode te nas poziva da budemo odgovorni, da molimo za kišu, čuvamo vodu, pomažemo jedni drugima i ne gubimo nadu.
Možda upravo ovakvi dani bude svijest koliko su dragocjeni obični darovi koje često uzimamo zdravo za gotovo – čaša vode, plodna zemlja, hlad i kiša.
Isus nas u Evanđelju uči da se ne prepustimo tjeskobi, nego da svoje pouzdanje stavimo u Boga koji poznaje naše potrebe. Kada se čovjek vrati molitvi, zahvalnosti i ljubavi prema bližnjemu, tada se mijenja i njegovo srce.
Neka nas ove vrućine potaknu ne samo na brigu za prirodu nego i na obnovu vlastite vjere. Molimo za kišu ondje gdje je potrebna, za mudrost onih koji upravljaju prirodnim resursima i za srce koje će znati prepoznati Božje darove u svakom danu.
“Gospodin će dati kišu zemlji u pravo vrijeme.” (usp. Pnz 11,14)
Suša i ekstremne vrućine ozbiljan su izazov našega vremena, ali ne moraju biti razlog za beznađe. One nas podsjećaju na važnost odgovornosti prema stvorenome svijetu, međusobne solidarnosti i povjerenja u Boga. Dok čekamo osvježenje u prirodi, otvorimo i svoja srca Božjoj milosti koja uvijek donosi novu nadu.
