Sprovod nije običan društveni susret niti mjesto na kojem smo se okupili samo zato što je red doći. To je jedan od najtežih trenutaka u životu obitelji koja se oprašta od osobe koju je voljela. I dok jedni stoje pokraj lijesa pokušavajući prihvatiti da više neće čuti poznati glas, zagrliti voljenu osobu ili zajedno s njom sjesti za isti stol, nekoliko koraka dalje ponekad se vode sasvim svakodnevni razgovori o nogometu, politici, poslu, cijenama, vremenu ili događajima koji u tom trenutku mogu pričekati.
Svećenik pater Stjepan Ivan Horvat upozorio je upravo na takvo ponašanje koje se sve češće može primijetiti na sprovodima. Njegova poruka otvara pitanje koje se tiče svakoga od nas: znamo li još uvijek biti uz čovjeka koji pati, čak i onda kada nemamo riječi kojima bismo ga mogli utješiti?
Ponekad se čini da ljudi teško podnose tišinu pa je pokušavaju ispuniti razgovorom. Ali upravo na sprovodu tišina može govoriti mnogo više od riječi. Ona govori: „Vidim tvoju bol. Poštujem tvoj gubitak. Ovdje sam uz tebe.“
Dok netko razgovara, pokraj njega možda se ruši nečiji svijet
Nama pokojnik možda nije bio posebno blizak. Možda smo ga poznavali samo iz susjedstva, s posla ili preko njegove obitelji. Ali nekome tko stoji nekoliko metara od nas ta je osoba bila cijeli jedan svijet.
Netko toga dana pokapa majku koja ga je podizala. Netko oca čiji će savjet zauvijek pamtiti. Netko supružnika s kojim je proveo desetljeća života. Netko brata, sestru, prijatelja ili, u najtežim trenucima koje čovjek može doživjeti, vlastito dijete.
Zato ono što nama izgleda kao bezazlen razgovor drugome može zvučati bolno i neprimjereno.
Za nogomet će biti vremena. Za politiku također. Bit će vremena za razgovor o poslu, kupovini, svakodnevnim problemima i svemu što nas inače zaokuplja. Ali trenutak posljednjeg oproštaja neće se ponoviti.
Kršćanin je pozvan prepoznati trenutak kada treba govoriti, ali i trenutak kada treba šutjeti. Ponekad najveća ljubav prema bližnjemu nije u velikim riječima nego u tome da jednostavno stojimo pokraj njega, pomolimo se i dopustimo mu da tuguje.
Na sprovod ne dolazimo zbog sebe, nego zbog pokojnika i obitelji
Kada dolazimo na kršćanski sprovod, dolazimo prije svega moliti. Pokojnika predajemo Božjem milosrđu, a njegovoj obitelji svojom prisutnošću pokazujemo da u boli nije sama.
Ne moramo uvijek znati što reći. Čovjeku koji je upravo izgubio nekoga koga voli često nijedna rečenica ne može ukloniti bol. Ali stisak ruke, zagrljaj, iskrena sućut, molitva i dostojanstvena tišina mogu mu pokazati da nije napušten.
Upravo zato sprovod traži posebnu osjetljivost. Treba utišati glas, odložiti nepotrebne razgovore, maknuti mobitel i barem na kratko ostaviti svakodnevne brige po strani.
Smrt nas također podsjeća na nešto što vrlo lako zaboravimo: naš život na zemlji nije beskonačan. Jednoga dana i drugi će stajati na našem posljednjem ispraćaju. Sve ono zbog čega smo se svađali, brinuli i nervirali tada će izgledati mnogo manje važno.
Ostat će pitanje koliko smo voljeli.
Zato kada sljedeći put dođemo na sprovod, ne bojmo se tišine. Pomolimo se za pokojnika. Budimo blizu obitelji. Pokažimo poštovanje prema njihovim suzama.
Jer možda ne možemo ukloniti njihovu bol, ali možemo paziti da je svojim ponašanjem ne učinimo još težom.
