Danas je svetac sveti Antun Padovanski, kada mnogi narodi izlaze na sv. Mise pale svijeće ispred crkve ili u dvorištu crkve, jedan od većih sveta u Hrvatskoj
Svetac izgubljenih (u) stvari(ma) Zahvaljujući kanonizaciji koja je uslijedila jedanaest mjeseci nakon smrti – a umro je u petak 13. lipnja 1231. god. na putu prema Padovi – životopis sv. Antuna Padovanskog uglavnom je lišen velikih srednjovjekovnih natruha i donosi pouzdan uvid u život sveca koji će postati jednim od najomiljenijih svetaca Katoličke Crkve i uvijek iznova neobjašnjiv fenomen vjerničkog štovanja u svim povijesnim mijenama.
I. Antun Padovanski je rođen 1195. god. u Lisabonu. Rodio se u imućnoj i plemićkoj obitelji. U onodobnim prilikama roditi se u plemićkoj obitelji i biti prvorođeni sin, značilo je unaprijed imati siguran i lagodan život. Međutim, iako su Portugal i Lisabon njegovo zavičajno ishodište – a zavičaj se ne da izbrisati iz duhovnog krajolika svakog.
Ljiljan svetog Antuna
Na njegov blagdan blagoslove se i dijele ljiljani na mnogim mjestima. Neki ove ljiljane nose na sebi u odjeći. Ljiljan podsjeća na čistoću koju je posjedovao sv. Antun i potrebu da se molimo za dar čistoće, napose u iskušenjima.
Korijeni ovog običaja dosežu do 18. Stoljeća nakon francuske revolucije. Franjevci su bili iseljeni sa Korzike i njihova crkva ostala je napuštena. Ljudi su ipak posjećivali tu crkvu na blagdan sv. Antuna i jedne godine iako je prošlo čak nekoliko mjeseci nakon Antunovog blagdana jedan vjernik naišao je u crkvu i našao ljiljane još uvijek svježe. Običaj blagoslova ljiljana odobren je od Pape Leona XIII. U molitvi blagoslova tražimo milost da zadržimo kreposti, zadobijemo mir i zaštitu od zla.
Graditelj Antunova svetišta
Za njega se govorilo da ima veliko srce i meku dušu. U njemu je bilo mjesta za velike i male ljudske radosti. K njemu su, u samostan, dolazili kao što se na izvor dolazi. Bio je spreman saslušati, savjetovati, utješiti. Znali su kad treba nešto reći, našaliti se, ukazati vidjevši ga. Sve mu se vidjelo u očima.
Svako jutro, po nekom samo njemu poznatu rasporedu, viđali su ga kako moli u parku kojeg je on zasadio. Radovao bi se jutarnjem suncu koje je provirivalo kroz meku krošnju drveća obasjavajući zvonik. Pričalo se kako razgovara s pticama, cvijećem, kako moli s jutarnjim pčelama. Od svega toga bila je istina da je uživao gledajući plodove svoga rada i truda, perivoj, vitki zvonik svetišta, kameno dvorište s klupama, dva brončana kipa i bunar na sredini. Obnovio ga je u surad.
Veliko Čudo
Jedanput u godini, za blagdan svetog Antuna, oživi neveliko samostansko dvorište. Mirno mjesto za odmor i molitvu pretvori se u košnicu od glasova, pjesme i molitve. Čini se da je svake godine isto. Na improviziranoj pozornici smjenjuje se misa za misom. Ispovjednici, molitelji, žamor, pjesma i molitva ujedno. Nikad fratri nisu bili na čistu što je teže, dani uoči ili blagdansko jutro. Sve je moralo biti pripremljeno u kuhinji, crkvi, na dvorištu. Trebalo je dočekati, uslužiti, ispovjediti i pričestiti mnoštvo. Činilo im se da se, sve što može i ne može hodati, slilo tog dana k njima. Gvardijana je danima boljela glava od brige. Nije šala prihvatiti tolike ispovjednike, smjestiti ih u neudobne samostanske sobice. Trebalo je pronaći dobrovoljce za skrb oko mjesta za paljenje svijeć.
Nekadašnji blagoslovi uz Blagdan sv. Antuna Padovanskog
U ranijim je vremenima način života ljudi bio bitno povezaniji s liturgijskom godinom, a mnoge životne okolnosti pratili su različiti blagoslovi. Iako se danas čini to pretjeranim, a kadšto i na rubu praznovjerja, blagoslovi su uistinu imali značenje poticanja i osnaženja u vjeri, odnosno ljudi su jednostavno željeli da sve ono što čine bude popraćeno Božjom milošću, koju su kroz blagoslove molili da se izlije na njih i na sve drugo što ih okružuje. Ako primjerice zavirimo u stare obrednike, možemo pronaći nevjerojatno veliki broj blagoslova, kojima se praktički nastojao u tom vjerskom smislu pokriti svaki trenutak i sve što se zbivalo u obiteljskoj, crkvenoj i društvenoj zajednici. Tako između mnoštva drugih pronalazimo i neke blagoslove koji su vezani uz sv. Antuna Padovanskoga
Sveti Ante, pronađi me!
Sve je tu. Na svome mjestu. I ljetne vrućine i opojni miris ljiljana i završetak nastavne godine i sveti Antun. Na njegov blagdan obično se sve to poklopi i mnogima je sveti Antun sinonim za ovu specifičnu mješavinu emocija. Ove godine ovom spletu emocija dodajmo i nogometno, crveno-bijelo kockasto ludilo i pun pogodak je među nama. I to bez obzira na rezultat utakmice. Pa ipak, svatko od nas ima neko svoje viđenje i iskustvo svetog Antuna. Kad pogledamo ispod tog šarenila i prigodnog kičeraja koji ide uz blagdan svetog Ante, možda se i iznenadimo što ćemo pronaći. Neki od mojih sugrađana toliko vole svetog Antu u osječkoj Tvrđi pa dok prođu sve štandove, popiju poneku čašu piva i susretnu drage ljude… do crkve niti ne stignu. Pohvalno je doista što je tome svojevremno doskočio.
