Svake godine početkom studenoga groblja se ispune svijećama, cvijećem i ljudima koji dolaze posjetiti posljednja počivališta svojih najmilijih.

U tim trenucima bude se uspomene, tuga zbog rastanka, ali i zahvalnost za sve što smo s njima proživjeli. Ipak, mnogi vjernici još uvijek poistovjećuju svetkovinu Svih svetih i Dušni dan, premda ta dva dana imaju različito značenje.

Dok nas Svi sveti podsjećaju na one koji već uživaju vječno zajedništvo s Bogom, Dušni dan poziva nas na molitvu za sve vjerne mrtve. Upravo se u toj razlici otkriva jedna od najljepših istina kršćanske vjere: smrt nije kraj čovjekova postojanja, a ljubav i molitva nadilaze granice zemaljskoga života.

Za kršćanina odlazak na groblje nije samo običaj koji se ponavlja jednom godišnje. To je trenutak u kojem se susreću sjećanje, zahvalnost, molitva i nada u uskrsnuće.

Često se događa da više pažnje posvetimo uređenju grobova, kupnji cvijeća i paljenju svijeća nego samoj molitvi. Iako su ti znakovi ljubavi i poštovanja vrijedni, Crkva nas podsjeća da je duhovna povezanost s pokojnima mnogo dublja od onoga što možemo učiniti na njihovim grobovima.

Upravo o značenju tih dana govorio je i vlč. Borna Puškarić, ističući da su svetost, molitva za pokojne i vjera u uskrsnuće duboko povezane s Kristovim djelom spasenja.

Kršćanska nada ne počiva samo na lijepim uspomenama, nego na Isusu Kristu koji je svojom smrću i uskrsnućem otvorio čovjeku put prema vječnom životu.

Svi sveti: Dan kada slavimo one koji su stigli u nebesku domovinu

Prvoga studenoga Katolička Crkva slavi svetkovinu Svih svetih. Toga dana ne spominjemo se samo svetaca čija su imena zapisana u crkvenom kalendaru, nego i nebrojenoga mnoštva onih koji su tijekom zemaljskoga života ostali vjerni Bogu i sada uživaju njegovo zajedništvo.

Među njima mogu biti ljudi koji su živjeli sasvim običnim životom, roditelji koji su svoju djecu odgajali u vjeri, osobe koje su strpljivo nosile svoje križeve i oni koji su u tišini činili dobro.

Njihova imena možda nisu poznata svijetu, ali su poznata Bogu.
Svetkovina Svih svetih podsjeća nas da svetost nije namijenjena samo malom broju izabranih. Na nju je pozvan svaki krštenik, bez obzira na zanimanje, životne okolnosti ili društveni položaj.

Isus nas u Evanđelju poziva na život u ljubavi, milosrđu, poniznosti i čistoći srca. Upravo su to putovi kojima čovjek raste u svetosti.
U Knjizi Otkrivenja opisuje se veliko mnoštvo ljudi iz svih naroda koji stoje pred Božjim prijestoljem (usp. Otk 7,9).

Ta biblijska slika otkriva ljepotu nebeskoga zajedništva kojemu smo svi pozvani težiti.
Sveci nisu samo uspomena na prošlost. Prema vjeri Crkve, oni žive u Božjoj prisutnosti i zagovaraju nas koji još putujemo prema vječnosti.

Zato su Svi sveti prije svega dan radosti, zahvalnosti i nade.
Dok slavimo one koji su već stigli u nebo, istodobno se podsjećamo da je i naš konačni cilj vječni život s Bogom.

Dušni dan: Pokojnima je najpotrebnija naša molitva

Drugoga studenoga Crkva obilježava Spomen svih vjernih mrtvih, u narodu poznat kao Dušni dan.

Za razliku od Svih svetih, kada slavimo one koji su već u nebeskoj slavi, na Dušni dan posebno molimo za pokojne kojima je potrebno očišćenje prije punoga zajedništva s Bogom.

Katolička Crkva uči da molitva za pokojne ima veliko značenje. Vjernici mogu za njih prikazivati svete mise, moliti, činiti djela milosrđa i prinositi osobne žrtve.

Vlč. Borna Puškarić u svojim je objašnjenjima posebno isticao vrijednost molitve i svete mise za pokojne, podsjećajući da sjećanje na preminule ne bi trebalo ostati samo na vanjskim znakovima poštovanja.

Zapaljena svijeća može biti lijep izraz naše ljubavi, ali sama po sebi ne zamjenjuje molitvu.
Kada stanemo pred grob svojih roditelja, bake, djeda, prijatelja ili neke druge drage osobe, možemo Bogu zahvaliti za njihov život i zamoliti ga da im udijeli vječni pokoj.

Takva molitva izraz je naše vjere u Božje milosrđe.
Crkva nas također uči da se prema tijelu pokojnika trebamo odnositi s dostojanstvom jer je ljudsko tijelo bilo hram Duha Svetoga i pozvano je na uskrsnuće.

Zato kršćanski sprovod nije samo posljednji oproštaj od drage osobe, nego i svjedočanstvo nade u život koji dolazi.
Katolička Crkva dopušta kremiranje ako ono nije izabrano zbog razloga protivnih kršćanskoj vjeri, osobito vjeri u uskrsnuće mrtvih.

Ipak, pepeo pokojnika treba dostojno položiti na za to predviđeno sveto mjesto, u skladu s crkvenim propisima. Uobičajeno rasipanje pepela u prirodi ili njegovo čuvanje kod kuće nije u skladu s redovitom crkvenom praksom.

Kršćanin je pozvan dostojanstveno ispratiti svoje pokojne, ali i nastaviti moliti za njih nakon sprovoda.
Posebno je važno razumjeti da studeni nije samo mjesec uspomena. To je vrijeme kada nas Crkva poziva da ozbiljnije razmišljamo o vlastitom životu, smrti, Božjem sudu i vječnosti.

Nitko od nas ne zna koliko mu je vremena ostalo na zemlji. Zato je svaki dan prilika da se pomirimo s Bogom, oprostimo bližnjima i živimo u ljubavi.

Isusove riječi „Ja sam uskrsnuće i život“ (Iv 11,25) daju smisao našoj nadi.
One nas podsjećaju da smrt nema posljednju riječ nad čovjekom koji pripada Kristu.

Kada izgubimo nekoga koga volimo, tuga je prirodna i duboka. Kršćanska vjera ne traži od nas da ne plačemo, nego nam daje nadu da rastanak ne mora biti konačan.

Svi sveti pokazuju nam kamo smo pozvani stići, a Dušni dan podsjeća nas da ljubav prema pokojnima možemo nastaviti iskazivati molitvom.

Zato ovih dana, dok palimo svijeće i obilazimo grobove, nemojmo zaboraviti ono najvažnije.
Zastanimo u tišini, prekrižimo se i pomolimo za svoje pokojne. Zahvalimo Bogu za njihove živote i zamolimo ga da im udijeli svoje milosrđe.

Jer najljepši dar koji možemo prinijeti za naše pokojne nije samo cvijet na grobu, nego iskrena molitva

upućena Bogu.
Naša kršćanska nada ne završava na groblju. Ona se nastavlja u vjeri u uskrsloga Krista, koji nas poziva u život vječni.