Duh Sveti nije samo sila prošlosti, već prisutna snaga Crkve i svakog vjernika koji Mu otvori srce
Nakon Isusova uskrsnuća i uzašašća, učenici su ostali sabrani u molitvi, iščekujući ono što im je On obećao – silazak Duha Svetoga. Na dan Pedesetnice, dok su bili svi zajedno, “pojavi se iznenada šum s neba kao kad se digne silan vjetar… i svi se napuniše Duhom Svetim.” (Djela apostolska 2,2-4)
To nije bio tek povijesni trenutak – to je bio početak Crkve i trenutak kada je strah zamijenjen hrabrošću, a zatvorena vrata postala vrata navještaja.
Što znači primiti Duha Svetoga?
Primiti Duha znači primiti Božju prisutnost u srcu. Duh Sveti nas ne ostavlja pasivnima – On nas pokreće, pročišćuje, usmjerava. Po Njemu spoznajemo istinu, imamo snagu ljubiti, opraštati i svjedočiti vjeru.
Tko ga može primiti?
Isus jasno kaže: “Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. I ja ću moliti Oca, i on će vam dati drugog Branitelja…” (Iv 14,15-16)
Duh Sveti dolazi u srce koje vjeruje, koje traži, koje je otvoreno Bogu. Krštenjem postajemo hram Duha Svetoga, a sakramentom potvrde (krizme) primamo Njegovu puninu.
Apostoli su ga primili u molitvi, u zajedništvu, s pouzdanjem. Danas, svatko tko se otvori Bogu i moli iskreno – može Ga primiti. On dolazi nenametljivo, ali moćno. Njegova prisutnost često ne dolazi s osjećajima, nego s promjenom: mir gdje je bila tjeskoba, nada gdje je bila praznina, smirenost u nemiru.
Zato je važno da ne gasimo Duha Svetoga u sebi – grijesima, ravnodušnošću, tvrdim srcem. On neprestano želi djelovati, ali traži suradnju.
U svijetu buke i nemira, Duh Sveti i danas traži one koji žele hodati s Njim. On nije samo za apostole, svećenike ili svetce. On je za svakoga – i za tebe, danas.
