Nova znanstvena analiza u prilog biblijskom opisu Isusova ukopa
Imunologinja Kelly Kearse, školovana na prestižnom Sveučilištu Johns Hopkins, dokazala je istraživanje koje daje snažnu potporu biblijskom prikazu Isusova ukopa.
Prema Svetom pismu, Isusovo je tijelo nakon raspeća položeno u grob umotano u laneno platno i posuto miomirisnim začinima, ali nije bilo oprano, što je u skladu sa židovskim običajem da se žrtve nasilne smrti ne peru – budući da prolivena krv ostaje sastavni dio tijela i mora biti pokopana zajedno s njim. O tome izvještava Daily Mail.
Osporena hipoteza iz 1998.
Ovi nalazi izravno dovode u pitanje raniji zaključak forenzičnog patologa Fredericka Zugibea iz 1998. godine, koji je govorio o “hipotezi pranja tijela”. On se pozivao na apokrifno Evanđelje po Petru, gdje se navodi da je tijelo bilo oprano prije ukopa. Prema njegovom mišljenju, neoprano bi tijelo ostavilo na platnu samo velike i nejasne mrlje krvi, bez finih uzoraka.
Mikroskopski tragovi na platnu
Kako bi provjerio tu pretpostavku, Kearse je proučavao mikroskopske detalje Torinskog platna. U laboratorijskim uvjetima koristio je uzorke ljudske krvi u stanju nakon smrti – s promijenjenim zgrušavanjem i većom kiselosti – kako bi simulirao što se događa nekoliko sati nakon smrti. Rezultate je pratio uz pomoć UV svjetla i mikroskopske kamere.
Otkrio je da su na platnu jasno vidljive tzv. serumske aureole, prozirni prstenovi koji nastaju kad se krv počne zgrušavati prije dodira s tkaninom. To pokazuje da je krv na platnu potekla iz svježih, neoprani rana – što izravno proturječi teoriji o pranju tijela.
“Podaci pokazuju da nijedan poznati proces ne može stvoriti ovako precizne uzorke na tijelu koje je bilo oprano”, zaključuje Kearse. Kao moguće objašnjenje navodi prijenos svježih ugrušaka dok su još bili meki ili ponovno vlaženje osušene krvi u uvjetima vlažnog kamenog groba.
Najveća tajna Torinskog platna
Kroz povijest su pojedini istraživači nudili i neobičnije teorije – primjerice da bi prijenos otiska i krvi mogao biti uzrokovan zračenjem ili snažnom energijom povezanom s uskršnjenjem. Ne, Kearse napominje da za takve tvrdnje zasad ne postoje znanstveni dokazi.
Torinsko platno, poznato i kao Sveto platno, prvi je put izloženo u Francuskoj u 14. stoljeću. Na njemu se vidi blijedi otisak bradatog muškarca u prirodnoj veličini, a mnogi kršćani vjeruju da se radi o Isusu Kristu nakon raspeća.
Radiokarbonska analiza iz 1980-ih sugerirala je da platno potječe iz srednjeg vijeka, no ti rezultati i dalje izazivaju sumnju jer su uzorci mogli biti kontaminirani naknadnim popravcima i oštećenjima.
Kearseovo istraživanje ne dokazuje autentičnost Torinskog platna, ali snažno podupire biblijski opis ukopa. Njegovi rezultati otvaraju nova pitanja i daju svjež poticaj istraživanju jednog od najzagonetnijih i najraspravljanijih artefakata kršćanske povijesti.
