Bijela haljina duše vraća se kroz pokajanje i milost
U svetoj vodi Jordana započinjao je novi život – a duša se oblačila u bijelo po milosti Božjoj. U starini, onaj koji bi silazio u vode Jordana nije ostavljao samo staru odjeću na obali.
Ostavljao je staroga sebe. Skidao je grijeh, prošlost, teret srama. Bila je to vidljiva slika nevidljive milosti – ponovno rođenje duše. I kad bi izronio, oblačio je bijelu haljinu – znak očišćenja, novog početka, Božje blizine.
Danas možda fizički ne silazimo u Jordan, ali duhovni Jordan nam je dostupan – u svakoj dobroj ispovijedi.
U tom svetom susretu, kad iskreno priznaš svoje slabosti, ti zapravo svlačiš starog čovjeka. Skidaš s duše ono što te guši, što ti gasi pogled, što te odvaja od Božje blizine.
I Bog tada ne gleda tvoj grijeh – On gleda tvoje srce koje se vraća.
On ne broji padove – On otvara ruke.
„Idi i ne griješi više.“ (Iv 8,11)
U tom trenutku, bijela haljina vraća se tvojoj duši. Ona koju si možda izgubio u borbama, zaboravio u slabostima, zaprljao u nemirima – sada ti je vraća milost. I ne po tvojoj snazi, nego po Božjoj ljubavi koja ne odustaje od tebe.
Jeruzalem i Jordan nisu samo točke na karti.
To su vrata u duhovnu stvarnost – poziv da se vratiš kući. A kući se ne vraćamo savršeni – već pokajani. Jer Bog ne traži svetost kao uvjet, nego srce koje želi početi iznova.
Ako te danas nešto odvlači od ispovijedi, sjeti se:
duša u bijelome vrijedi više od svakog izgovora.
Otvori srce, zakorači u svoj Jordan – i vrati ono što si mislio da je zauvijek izgubljeno.
„Oni koji su došli u bijelim haljinama, oprali su ih u krvi Jaganjčevoj.“ (Otk 7,14)
Bog ne traži savršene. On traži one koji mu se vraćaju.
I svaki put kada padneš, On čeka s novom haljinom milosti.
