Mi za razliku od farizeja trebamo živjeti ono što Isus zahtijeva. Isus nas upozorava da ne osuđujemo druge dok u isto vrijeme tražimo oproštenje za sebe.
Aroganciju i stare zamjerke trebaju zamijeniti poniznost i ljubav. Pomirenje treba biti vrhunski prioritet u Božjoj obitelji ili se kršćanske zajednice neće puno razlikovati od svijeta u cjelini.
Bog zasvijetli u srcima našim da nam zasvijetli spoznanje slave Božje.
Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima
Braćo! Kad god se čita Mojsije, do danas prijevjes zastire srce sinovima Izraelovim. Ali kad se Izrael obrati Gospodinu, skinut će se prijevjes. Gospodin je Duh, a gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda. A svi mi, koji otkrivenim licem odrazujemo slavu Gospodnju, po Duhu se Gospodnjem preobražavamo u istu sliku — iz slave u slavu. Zato, budući da po milosrđu imamo ovu službu, ne malakšemo. Ako je i zastrto evanđelje naše, u onima je zastrto koji propadaju; u onima kojima bog ovoga svijeta oslijepi pameti nevjerničke da ne zasvijetli svjetlost evanđelja slave Krista koji je slika Božja. Jer ne propovijedamo sami sebe, nego Krista Isusa Gospodinom, a sebe slugama vašim poradi Isusa. Ta Bog koji reče: Neka iz tame svjetlost zasine!, on zasvijetli u srcima našim da nam spoznanje slave Božje zasvijetli na licu Kristovu. Riječ Gospodnja.
Pripjev: Slava će njegova prebivati u zemlji našoj.
Da poslušam što mi to Gospodin govori: Gospodin obećava mir narodu svomu. Zaista, blizu je njegovo spasenje onima koji ga se boje, i slava će njegova prebivati u zemlji našoj.
Ljubav će se i Vjernost sastati, Pravda i Mir zagrliti. Vjernost će nicat iz zemlje, Pravda će gledat s nebesa.
I Gospodin će dati sreću, i zemlja naša urod svoj. Pravda će stupati pred njim, a Mir tragom stopa njegovih.
Evanđelje: Mt 5, 20-26
Tko se srdi na brata, bit će podvrgnut sudu.
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Čuli ste da je rečeno starima: Ne ubij! Tko ubije, bit će podvrgnut sudu. A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga bit će podvrgnut sudu. Ako tko bratu rekne: ‘Glupane!’, bit će podvrgnut Vijeću. Ako tko reče: ‘Luđače!’, bit će podvrgnut ognju paklenomu. Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar. Nagodi se brzo s protivnikom dok si još s njim na putu, da te protivnik ne preda sucu, a sudac tamničaru, pa da te ne bace u tamnicu. Zaista, kažem ti, nećeš izići odande dok ne isplatiš do posljednjeg novčića.« Riječ Gospodnja.
Promišljanje :
Kako urediti društveni život? Kako urediti život u zajednici vjernika, u Crkvi? Pronaći ćemo ta pitanja gotovo na svakoj stranici Matejeva Evanđelja. Imamo pred sobom baštinu tisućljeća i stoljeća gdje su ljudi pokušavali s pomoću pravnih norma i temelja dati u jasnim propisima smjernice kako čovječno, ljudski živjeti. Kako uspostaviti politički i vjerski poredak.
I farizejima te književnicima bilo je stalo do obdržavanja Božjega – odnosno Mojsijeva Zakona. Mislili su i oni krajnje ozbiljno, ta njima moramo zahvaliti da se židovstvo nije utopilo u moru helenizma i helenističke kulture. Oni su zastupali krajnji izolacionizam i odvojenost od ostalih naroda, htjeli su biti kasta izdvojenih, povlaštenih, onih kojima je krajnje stalo do Boga i Božje volje. Ni Isus ne traži ništa više od njih. Ali on iziskuje nešto posve drukčije. Čut ćemo Isusovih šest suprotstavljanja “kazano je – a ja vam kažem”. “A ja vam kažem” – na posve drugi način nego je to rekao Bog preko Mojsija. Bog ne sudi prema vanjštini djela ili čina, nego gleda u srce. U srcu se rađa sve, i ubojstvo, i gnjev, i srdžba, i mržnja – sve to vodi do konačnoga djela, ubojstva. To je za obične uši neshvatljivo i nepojmljivo, ali je krajnje istinito – želimo li da ovaj bližnji bude moj brat, moja sestra, moj prijatelj.
Isusova riječ nije kritika Staroga zavjeta, ali ga kritički tumači, u krajnjim posljedicama. On za sebe traži da bude izričaj i tumač Božje volje, on govori Božju rječ. Za Židove je to prava bogohula, zbog koje je poslije i otišao u smrt, ali on ne može drukčije jer je on kao čovjek Bog u ljudskome obliku. Bog nije više daleki Bog, on je blizi. “A ja vam kažem” – jedinstveni je i jedincati izričaj u povijesti religija. Ne navodi Isus nikakav dokaz iz Pisma da bi potkrijepio svoje riječi. Osim njihova izričaja nema ništa drugo što bi govorilo o njihovoj obvezatnosti. Istina Isusovih riječi sastoji se upravo u tome da su one ono što izriču. Njihovo djelovanje počiva posvema u onome što se u njima izriče. Riječ po sebi, a ne njezino podrijetlo, uvjerava. Njezina težina počiva isključivo u onome što ona veli.
Riječ je posvema upućena na onoga tko je sluša i prihvaća njezinu istinitost. Ove antiteze – kazano je, a ja vam velim – pogađaju kao ništa drugo temeljnu značajku Isusova navještaja. Isusu nije stalo do uređenja društvenoga suživota, nego prvenstveno do volje Božje: Dokle ona seže i što ona traži, onkraj pukoga funkcioniranja ljudske zajednice. Primjerice, kod prinošenja darova. Isus se uopće ne pita, je li brat moj s pravom ili ne na mene ljut te ima nešto protiv mene. To nije tema, nego je tema da sam ja u svome životu prikraćen, ako bilo što ne ‘štima’ u međuljudskim odnosima. Isus hoće da svatko od nas bude poput bistroga gorskoga jezera u komu se zrcali nebo kad je voda mirna. Svaki nutarnji poremećaj donosi sa sobom nemir u srce i čovjek više nije su skladu ni sa sobom, ni s bližnjim, ni s Nebom. Svaka molitva, svaka žrtva, svaki pohod crkvi ili bogoslužju u konačnici je beskoristan ako iz njega ne plodi nova kvaliteta međuljudskoga života.
Isus ima u svome zreniku najprije petu, onda šestu i osmu zapovijed Dekaloga. Točku po točku uzima Isus, da bi pozivom na predaju i slovo ustao protiv iskrivljene predaje i slova, ne priznajući ništa više ni dalje nego samo Boga i puni čovjekov život. Ne smijemo smetnuti s uma kome Isus upućuje ove svoje riječi, Govor na gori. Prethodno znamo da se skupilo k njemu silno mnoštvo odasvuda, svaka bolest i nemoć u narodu, sva bijeda i nevolja ondašnjega doba.
Isus prividno počinje s posve normalnom stvari. Kazano je starima: ‘Ne ubij’! Nitko od nas nije ubojica u doslovnom smislu riječi, inače bismo bili u kazamatu. Ali je za Isusa važno gdje počinje ubojstvo, gdje se ono rađa. Gdje se ono ugnijezdi? U srcu. Svako ubojstvo ima svoju pretpovijest, sjeme nasilja je davno posijano u čovjekovo srce prije nego je postalo stvarni čin. Gnjev, pojačani adrenalin, crvenilo u licu, čovjek bi drugoga naprosto progutao. Sve to spada na pretpovijest samoga čina. Život je stalna borba, natjecanje, konkurencija, i stalno pitanje, tko će koga ‘srediti’, tko će ostati na površini, tko će koga dublje utopiti i sl. Isus želi da to jednom zauvijek prestane među ljudima.
On kao da želi reći: Ma nije ubojstvo problem. Nego je problem vaše neprestano zaplotnjaštvo, nutarnji rat koji vodite sa samima sobom i onda ubijate druge. Sve dođe kadli-tadli na naplatu u obliku tolikih frustracija, neljubavi, koje onda izbiju vulkanskom snagom na površinu i pred sobom tamane sve. Isus nam govori u ovim riječima riječi koje zvuče rajski, onkraj pripovijesti o Kainu i Abelu. Znamo kako se ondje rodilo ubojstvo, što je Gospodin govorio o smrknutu licu, zvijeri na vratima itd. Kain nije poslušao nego je dopustio da mu navre krv u glavu i ubije brata.
Čitanja prenosimo sa stranice Hrvatskog instituta za liturgijski pastoral.hilp.hr
