Potrebno nam je, također, Kristovo ozdravljenje koje uklanja stvari koje nas paraliziraju u našem nasljedovanju njega. Pozvani smo iznova krenuti u život koji on daje, pronaći put do našeg pravog doma, a to je da budemo s njime.
ČITANJA: Iz 35,1-10; Ps 85,9ab.10-14; Lk 5,17-26
II. tjedan došašća Ponedjeljak, 11. 12. 2023. ili: Sv. Damaz I., papa Svagdan
IMENDANI: Damaz, Danijel, Hugolin
Prvo čitanje: Iz 35, 1-10
Bog sam hita da vas spasi!
Čitanje Knjige proroka Izaije
Nek se uzraduje pustinja i zemlja sasušena, neka kliče stepa i neka procvjeta! Ko ljiljan, nek bujno cvatom cvate, neka od veselja kliče i nek se raduje. Dana joj je slava Libanona, divota Karmela i Šarona; oni će vidjeti slavu Gospodnju, divotu Boga našega. Ukrijepite ruke klonule, učvrstite koljena klecava! Recite preplašenim srcima: »Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega, odmazda dolazi, Božja naplata, on sam hita da vas spasi!« Sljepačke će tad oči progledati, uši se gluhih otvoriti, tad će hromi skakati ko jelen, njemakov će jezik klicati. Jer će u pustinji provreti vode, i u stepi potoci, sažgana će zemlja postati jezero, a tlo žedno — izvori. U brlozima gdje ležahu čaglji izrast će rogoz i trska. Bit će ondje čista cesta, a zvat će se Sveti put: nitko nečist njime neće proći, bezumnici njime neće lutati. Ondje neće više biti lava, niti će onud zvijer prolaziti, već će hodit samo otkupljeni, vraćati se otkupljenici Gospodnji. Doći će u Sion kličuć od radosti, s veseljem vječnim na čelima; pratit će ih radost i veselje, pobjeći će bol i jauci. Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: Ps 85, 9ab.10-14
Pripjev: Bog sam hita da nas spasi.
Da poslušam što mi to Gospodin govori: Gospodin obećava mir narodu svomu. Zaista, blizu je njegovo spasenje onima koji ga se boje, i slava će njegova prebivati u zemlji našoj.
Ljubav će se i Vjernost sastati, Pravda i Mir zagrliti. Vjernost će nicat iz zemlje, Pravda će gledat s nebesa.
I Gospodin će dati sreću, i zemlja naša urod svoj. Pravda će stupati pred njim, a Mir tragom stopa njegovih.
Evanđelje: Lk 5, 17-26
Danas vidjesmo nešto neviđeno.
Čitanje Evanđelja po Luki
Jednog je dana Isus naučavao. A sjeđahu ondje farizeji i učitelji Zakona koji bijahu došli iz svih galilejskih i judejskih sela i Jeruzalema. A sila ga je Gospodnja nukala da liječi. I gle, ljudi doniješe na nosiljci čovjeka koji bijaše uzet. Tražili su da ga unesu i stave preda nj. Budući da zbog mnoštva nisu našli kuda bi ga unijeli, popnu se na krov te ga između crepova s nosiljkom spuste u sredinu pred Isusa. Vidjevši njihovu vjeru, reče on: »Čovječe, otpušteni su ti grijesi!« Pismoznanci i farizeji počeše mudrovati: »Tko je ovaj što huli? Tko može grijehe otpuštati doli Bog jedini?« Proniknuvši njihovo mudrovanje, upita ih Isus: »Što mudrujete u sebi? Što je lakše? Reći: ‘Otpušteni su ti grijesi’ ili reći: ‘Ustani i hodi?’ Ali da znate: Vlastan je Sin Čovječji na zemlji otpuštati grijehe!« Tada reče uzetomu: »Tebi zapovijedam: ustani, uzmi nosiljku i idi kući!« I on odmah usta pred njima, uze na čemu ležaše i ode kući slaveći Boga. A sve obuze zanos te su slavili Boga i puni straha govorili: .»Danas vidjesmo nešto neviđeno!«
Riječ Gospodnja.
Razmatranje:
U susretu s Isusom osobe koje su doživjele Isusovu pomoć, iscjeliteljsku snagu, ohrabrenje, koje su iznutra i izvana ozdravile, listom su likovi s ruba, ljudi koji su temeljem svoje sudbine, svoje krivnje i grijeha, pa i na temelju društvenih predrasuda bili obilježeni, odbačeni, rubni, žigosani. To su bolesnici koji prema tadašnjim poimanjima moraju nositi svoju bolest kao kaznu za grijehe, opsjednuti, mjesečari, gubavci, a guba je onodobno smatrana prvorođenom kćeri smrti, potom pogani koji nemaju udjela u židovskim povlasticama, žene i djeca kojih glas u zajednici ne vrijedi te grješnici s ruba društva, koje svaki pobožnik mora po savjesti izbjegavati.
Svojim postupcima Isus kuša vratiti čovjeku njegovo izvorno dostojanstvo koje svatko kao čovjek, kao Božje stvorenje, ima. Isus kao utjelovljenje Očeve ljubavi ne može ne ljubiti, ne može ne imati sućuti sa svakim ugroženim stvorenjem. S jedne strane njegovi postupci tjeraju protivnike u ludilo, a s druge su pak strane sreća i radost grješnicima i ugroženicima.
Isus, vidjevši njihovu vjeru, reče uzetomu: Sinko, opraštaju ti se grijesi! Ne poziva Isus uzetoga da prizna svoje grijehe, da se kaje za počinjeno. Mi zapravo i ne znamo što je čovjek u životu počinio, u čemu je njegova krivnja. Dovoljna je samo nazočnost Isusova koja ulijeva snagu i podiže. Isus se očituje onome tko mu vjeruje preko čudesa. Čudo se zbiva u duši i na tijelu jer je Isus u svojoj pojavi božansko čudo među nama. Isus nije podignuo svoju ruku niti upro svojim kažiprstom u grješnika. Nije mu spočitnuo nikakav prijestup niti mu je utjerivao u dušu novi strah ili krivnju, nego djeluje upravo svim našim očekivanjima usuprot, ali isto tako i našoj svakodnevnoj praksi.
Mi smo kadri samo donekle ukloniti zapreke s puta, ali konačna i zadnja je Isusova i Božja! Pogotovo Isusovo oslovljavanje paraliziranog čovjeka: Sinko, dijete! To je način kako oduzeti čovjeku i zadnju sumnju i strah, te se upustiti i prepustiti Isusovoj osobi i vodstvu. Isus se odnosi prema njemu kao dobri otac prema izgubljenom sinu (Lk 15), i to omogućuje bolesniku kao i onome sinu da stane iza sebe, iza svog života i svoje prošlosti, da ih prihvati i sublimira.
Isusova riječ je apsolutna (isti je korijen za riječ ab-solucija, od-rješenje, oproštenje grijeha) i na to su pismoznanci krajnje bijesni: Tko to može praštati grijehe osim Boga jedinoga? A oni to moraju ovjeroviti kroz svoje propise, paragrafe i svoje rituale. Dok se Isusovi protivnici bore za Boga, za Božji poredak i zakon, za uhodanu sliku Boga, dotle je Isusu opraštajući grijehe stalo pokazati Boga u njegovu božanskome čovjekoljublju. Isusova riječ podiže i nosi, uosovljuje i uosobljuje čovjeka, daje mu snagu da stane na svoje vlastite noge te uspravno kroz život hodi.
Zanimljivo je kako u hebrejskom nema riječi koja bi odgovarala našoj riječi „oproštenje“. Namjesto toga imamo pojam nositi, su-nositi, što čovjeka osposobljuje da kroz život s drugima uspravno ide. Za to se Isus upravo bori, za čovjekovu samostalnost i slobodu, za prihvat života i egzistencije, za čovjekovu emancipaciju od snaga koje zarobljuju, paraliziraju, snaga zamora, rezignacije, beznađa i zagušljiva straha. Isusovo čudo govori o Bogu koji voli ovaj svijet i ljude u njemu. Isus želi posvjedočiti kako je čovjek u središtu svijeta i svemira, kako središte svijeta nije nijema priroda i njezini neumoljivo kruti zakoni života, bolesti i smrt, već Bog i njegovo neizmjerno čovjekoljublje. Čovjek je Bogu važniji od svega svemira. Zato u ovom primjeru Isus osposobljuje čovjeka da prihvati svoj život, životnu radost, da uzme život u svoje ruke. On se vraća k sebi, oslobađa se od svih lanaca i hodi mirno i slobodno, ide svojoj kući na svojim nogama, ne nošen prijateljima.
Dobro je i hvale vrijedno pomoći čovjeku nositi teret, ali je mnogo bolje osposobiti ga da uzme svoju postelju i ide sam uspravno svojoj kući. Logično je da će nakon toga reakcija biti kao u onome mnoštvu: Takva nečega još nikada ne vidjesmo u svome životu! Jer, ovdje u Isusu postaje Bog blizi, koji ljubi, a ne daleki, strašni, koji prijeti ili se osvećuje, baca u pakao ili vječni oganj, već prema tome što mu propišu oni koji se smatraju zastupnicima njegovih interesa ovdje na zemlji. Takvi su redovito bešćutni, dok je Isus prepun smilovanja i nudi nam posve novu, drukčiju sliku Boga od postojeće i uhodane.
Čitanja prenosimo sa stranice Hrvatskog instituta za liturgijski pastoral hilp.hr.
