Sakrament ispovijedi jedan je od najvećih darova koje je Isus ostavio svojoj Crkvi. Kroz njega primamo oproštenje grijeha, mir savjesti i novu snagu za život s Bogom.
Ipak, mnogi se vjernici pitaju kada je ispovijed doista valjana te postoje li okolnosti koje mogu utjecati na njezinu valjanost.
Na ta pitanja odgovorio je fra Nikola Jurišić, svećenik Hercegovačke franjevačke provincije, koji je za Radio Mir Međugorje pojasnio što se traži od svećenika, a što od osobe koja pristupa sakramentu pomirenja. Posebno je naglasio važnost iskrenog kajanja, odluke da se napusti grijeh i cjelovitog ispovijedanja teških grijeha.
Što razlikuje laki od teškog grijeha?
Mnogi vjernici nisu sigurni koja je razlika između lakoga i teškoga grijeha. Crkva uči da teški grijeh uključuje ozbiljan prijestup Božjeg zakona, počinjen svjesno i slobodno. Takav grijeh ozbiljno narušava čovjekov odnos s Bogom.
Laki grijesi također ranjavaju duhovni život, ali ne prekidaju zajedništvo s Bogom na isti način kao teški grijesi. Zato je važno redovito preispitivati svoju savjest i pristupati sakramentu pomirenja.
Što je potrebno za valjanu ispovijed?
Fra Nikola Jurišić pojasnio je:
„Teški grijeh obilježavaju tri stvari. To je teški prijestup neke Božje zapovijedi koji je bio svjestan i slobodan. Teški grijeh u nama ruši sve odnose s Bogom i drugima, dok laki nema toliku snagu.
Laki grijeh nema toliko jaki utjecaj na duhovno raspoloženje, ne narušava naše odnose tako snažno kao što to čini teži ili smrtni grijeh.
Zato se svi grijesi u ispovijedi nabrajaju po vrsti i po broju. Primjerice, ako sam učinio tešku bogopsovku, mora se reći barem otprilike koliko je to puta bilo. U ispovijedi je potrebno ispovjediti teške grijehe, a laki se preporučaju ispovjediti.
Za valjanost svete ispovijedi potrebne su dvije stvari sa strane svećenika koji ispovijeda. To su da je svećenik valjano zaređen od strane valjano zaređenog biskupa te da ima ovlast ispovijedanja na području na kojem ispovijeda. Ako nedostaje nešto od toga, svaka ispovijed kod toga svećenika bit će nevaljana.
Sa strane onoga koji se ispovijeda potrebno je sljedeće. Da ima namjeru više ne griješiti, da se kaje za svoje grijehe i da u ispovijedi cjelovito kaže svaki grijeh koji je počinio od svojeg krštenja ili zadnje ispovijedi.”
Ove riječi podsjećaju nas koliko je važno pristupati ispovijedi iskrena srca, s povjerenjem u Božje milosrđe i željom za obraćenjem. Kada se čovjek iskreno kaje i otvara Bogu, ispovijed postaje susret s Ocem koji oprašta, liječi i vraća mir duši.
