Treba prepustiti Božjoj ruci da nas ona kida, gnječi, lomi i mijesi po svojoj volji, kako ona hoće i gdje hoće, samo tako se stiče nutarnje siromaštvo.
izvor: hkm.hr
Prepustimo se dakle mirno i sabrano vodstvu Duha Svetoga, jer to je njegova uloga i njegov djelokrug u ljudskim dušama. Pazimo dobro na njegove glasove i njegovo kretanje, pa kadgod nam on u tišini duše šapne: “Idi, prodaj sve, ako hoćeš savršen da budeš”, tad idimo brzo i prodavajmo žurno, da se radi naše lijenosti ne zatvore vrata pred nama iznenada, i da se ne izgubi glas Onoga, koji govori samo ako ga duša budno sluša. “Jer kraljevstvo nebesko silu trpi i samo nasilnici ga osvajaju.”
Mnogi, pa i dobri katolici, pa i elitni katolici, pa čak i redovničke duše misle da je kršćansko savršenstvo u velikom ili bar većem broju dnevnih pobožnosti. Molitva je sigurno velika i važna stvar u duhovnom životu, u kršćanskom životu, i bez nje se duhovni život ne može voditi, ni kršćansko savršenstvo postići. Ali u samom gomilanju dnevnih pobožnosti, pa ni u točnom njihovu vršenju još uvijek nije kršćansko savršenstvo. To je samo jedna stepenica na putu do savršenstva. Drugi opet misle da je kršćansko savršenstvo isključivo u ljubavi prema bližnjemu. Bližnji je slika Božja i naša ljubav prema njemu, naša dobra djela koja mu činimo, zapravo su vanjska emanacija, vanjski znak ljubavi prema Bogu. Pa ipak ni to nije sasvim točno. Iako se kršćanski život, a pogotovo kršćansko savršenstvo, ne može ni zamisliti bez ljubavi, potpune i odane ljubavi prema onome, koji je doista slika Božja i po kojemu nam se sam Bog pojavljuje, ipak ni ta ljubav prema bližnjemu nije isključivi znak da posjedujemo i da smo na stazama kršćanskoga savršenstva. Ta dobro nam je poznato iz običnoga života da u svijetu, u ljudskom društvu, imade vrlo mnogo ljudi, koji na karitativnom i humanitarnom području čine vrlo mnogo, a da su ipak daleko od pozitivnog kršćanstva, a kamoli od kršćanskog savršenstva.
Neki opet drže da je vrhunac duhovnoga života i kršćanskog savršenstva u odricanjima, u žrtvicama, i malim pokorama. Što više žrtvica, to je savršenstvo veće. Mnogo žrtvica-savršenstvo osigurano. Mnogo pokora-savršenstvo postignuto. Jest, bez odricanja i pokora nije moguće postići savršenstvo. Ali u samom odricanju i žrtvama također nije sve. I to je samo sredstvo i put do savršenstva. I ako se to nema na umu, pokore mogu u sebi biti jako plitke i besplodne. I u njima može čovjek samo sebe tražiti i naći.
Biti savršen zapravo znači svoju volju sasvim podvrgnuti volji Božjoj. Uvijek i svugdje. U svakoj i najsitnijoj vanjskoj prigodi.
Pa u čemu je onda savršenstvo? Bit kršćanskog savršenstva jest u ljubavi prema Bogu, a s tim je nerazdruživo vezana ljubav prema bližnjemu. Tako ćemo naći formulirano u svakom priručniku duhovnog života. Može se to i drugačije formulirati. Neki duhovni pisci navode da biti savršen znači biti što sličniji Ocu nebeskome prema onoj Kristovoj: “Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski.” A kako nam je u Kristu Gospodinu Otac dao savršeni uzor svoga savršenstva i svoje svetosti, to biti savršen znači-biti sličan, jednak Kristu Gospodinu. Kao Krist Gospodin.
A u čemu se sastoji bit te ljubavi prema Bogu i bližnjemu, koja sačinjava bogatu sadržinu kršćanskog savršenstva? U vjernom obdržavanju zapovijedi u prvom redu, svakako. U potpunom izvršivanju svojih zvaničnih dužnosti. U ozbiljnom vršenju evanđeoskih savjeta kod onih, koji su na njih pozvani. A sve to zajedno nužno dovodi do djela ljubavi prema bližnjemu, do požrtvovnog apostolata, da Krist uđe u duše onih koji su i onako njegovi.
Spasitelj je rekao: “Budite savršeni…” I zato se nitko ne može opravdati da nije pozvan. I zato nitko ne može reći da nije čuo Božji glas. I zato nitko ne može reći da savršenost za njega nije…
Svima ovim poznatim razlaganjima o biti kršćanskog savršenstva nadodala bih još ovo: Savršena ljubav prema Bogu, a s tim u vezi i ona prema bližnjemu, ne može se postići bez potpunog traganja za voljom Božjom i bez potpunog predanja toj najsvetijoj Volji. Biti savršen zapravo znači svoju volju sasvim podvrgnuti volji Božjoj. Uvijek i svugdje. U svakoj i najsitnijoj vanjskoj prigodi. U svakoj i najsitnijoj nutarnjoj duševnoj pojavi. To zapravo znači odreći se svoje volje, od svih pogrešivosti čovječje volje, od svih nesavršenosti čovječje volje jer svoju volju sasvim utapljamo u neizrecivo savršenu i nepogrešivu volju Božju. I tako je ono, što izgleda odricanje-zapravo dobitak. Lišavamo se nečega, malenkosti, da dobijemo nenatkriljivo više, da dobijemo sve. Žrtvujemo svoju malu, sićušnu, pogrešivu slobodu volje, da postanemo sasvim slobodni, slobodni kao blaženi u nebu, kao anđeli, kao Bog sam.
Kada sveta misa doista pomaže dušama u Čistilištu 1. veljače 2026. 07:06 Sveta misa ima neizmjernu duhovnu vrijednost i Crkva od samih početaka moli za pokojne. No često se postavlja osjetljivo pitanje:…
Bog ne treba prepametnih, mudrih, učenih. On voli male, ponizne, neznatne. On se ne naslađuje u bogatima, u onima koji su zatrpani raznim udobnostima, a pogotovo onima koji su zatrpani najvećim artiklom udobnosti, a to je naš “ja”.
Sve je to u teoriji, u načelu shvatljivo i razumljivo, ali što to konkretno znači u dnevnom životu? Mnogo, jako mnogo. To znači sasvim izjednačiti zdravlje i bolest, radost i patnju, vedrinu i brigu, uspjeh i neuspjeh, razumijevanje i razočaranje, stajanje na vidiku ili u pozadini, ovu ili onu životnu okolnost, i konačno: život i smrt. To je sadržaj stapanja naše volje s voljom Božjom. To znači podvrgnuti svoju volju volji Božjoj. To znači utopiti svoju volju u volju Božju. U tome je bit kršćanskoga savršenstva…
Jest, pozvani smo svi bez razlike. Kad je Krist izrekao one riječi: “Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski”, nije ih izrekao pred nekolicinom izabranih, pa ni pred samim apostolima ili učenicima. Izrekao ih je pred svima, pred cijelim narodom. A u tom mnoštvu naroda koji je slušao njegovu propovijed na Gori bilo je i učenih i neukih, i starih i mladih, i muških i ženskih. Bilo je tu žena iz puka, bilo je mladeži, i muške i ženske, bio je sigurno i pokoji književnik i farizej, bilo je staraca i djece.
I svima tima, bez izuzetka, Spasitelj je rekao: “Budite savršeni…” I zato se nitko ne može opravdati da nije pozvan. I zato nitko ne može reći da nije čuo Božji glas. I zato nitko ne može reći da savršenost za njega nije…
Ako hoćeš savršen da budeš, prodaj sve! Budi siromašan! Budi smrvljen! Budi samljeven Božjim žrvnjem! Budi ništa! Ali to stanje, koje je potrebno da čovjek može u visove kršćanskog savršenstva, nije jednako nekoj nutarnjoj bolećivosti…
Jer Bog ne treba prepametnih, mudrih, učenih. On voli male, ponizne, neznatne. On se ne naslađuje u bogatima, u onima koji su zatrpani raznim udobnostima, a pogotovo onima koji su zatrpani najvećim artiklom udobnosti, a to je naš “ja”. Bog hoće siromašne, bijedne, one koji su se odrekli svega. Ili zar nije rekao na mladićev upit u evanđelju: “Gospodine, što mi je činiti, da steknem život vječni?” – “Drži zapovijedi!” A kad je mladić ustvrdio da to već odavna čini, tad se čula odlučna Kristova riječ, koju govori i tebi, i meni, i svima nama: “Ako želiš biti savršen, idi prodaj sve i dođi sa mnom.” A ne znači to prodavati samo ovce i goveda, kuće i zemljišta, ne znači samo razdijeliti novac i imanje, već znači biti siromašan i iznutra. Jer to je bogatsvo, ta je prilijepljenost još opasnija. Biti bogat i prilijepljen na svoje sudove, na svoje poglede, na svoja gledišta, misliti o sebi da je moje gledište najispravnije, sve su to opasne bolesti, sve je to nutarnje bogatstvo, koje smeta na putu savršenstva.
Da, ako hoćeš savršen da budeš, prodaj sve! Budi siromašan! Budi smrvljen! Budi samljeven Božjim žrvnjem! Budi ništa! Ali to stanje, koje je potrebno da čovjek može u visove kršćanskog savršenstva, nije jednako nekoj nutarnjoj bolećivosti. Ono nije ni malenkolija, ni sentimentalnost, ni depresija, ni neka nutarnja povreda, ni apatija. Ono nije ni neka duševna afektacija. Ni nešto izvještačeno, ni umjetno. A tih umjetnih izraslina imade često puta u našim dušama.
To duševno siromaštvo i neprivezenost ne postizava se ni čitanjem ni nasljedovanjem raznih uzoraka iz duhovnih knjiga. Uzeti duhovnu knjigu, ispitivati na kojem si stupnju, pa po formulama i skicama tražiti-što sad dolazi na red? To ne valja! Ne, treba prepustiti Božjoj ruci da nas ona kida, gnječi, lomi i mijesi po svojoj volji, kako ona hoće i gdje hoće, samo tako se stiče nutarnje siromaštvo. Prepustimo se dakle mirno i sabrano vodstvu Duha Svetoga, jer to je njegova uloga i njegov djelokrug u ljudskim dušama. Pazimo dobro na njegove glasove i njegovo kretanje, pa kadgod nam on u tišini duše šapne: “Idi, prodaj sve, ako hoćeš savršen da budeš”, tad idimo brzo i prodavajmo žurno, da se radi naše lijenosti ne zatvore vrata pred nama iznenada, i da se ne izgubi glas Onoga, koji govori samo ako ga duša budno sluša. “Jer kraljevstvo nebesko silu trpi i samo nasilnici ga osvajaju.”
22. XII. 1944.
Gornji tekst je izvadak iz knjige službenice Božje Marice Stanković Potpišimo Gospodinu praznu mjenicu. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige vrijedi isključivo za portal hkm.hr. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.
