Deveto poglavlje Ivanovog evanđelja zaista se isplati pročitati. Gospodin Isus Krist je pozdravio čovjeka koji se rodio slijep.
Kada su tog čovjeka kasnije upitali na koji je način izliječen, on to nije pokušao objasniti. Nije bio u položaju da razglaba o tome čudu, i to mu nije bilo važno. Znao je za odlučujuću činjenicu, i to je bilo dovoljno: „Jedno znam: bio sam slijep, a sada vidim.“ Njemu to nije bila pretpostavka ili san. To je iskusio osobno, kao što je to bilo i svaki drugi dan nakon toga.
Vođe naroda bile su neprijateljski raspoložene prema Isusu. Kada su preispitivali to što je bio ozdravljen, on je smireno i uvjerljivo posvjedočio što se dogodilo. Njegov stav može se opisati na sljedeći način: Možete reći što hoćete. Sav svijet me može pokušati uvjeriti da je moje izlječenje nemoguće, ali će moj odgovor uvijek biti: „Jedno znam: bio sam slijep, a sada vidim.“
On je više negoli dobro znao što to znači biti slijep. Sve do tada nije vidio ništa od bilo čega što je stvoreno i nije znao ništa o Bogu u osobi Isusa Krista. Sada je bio u stanju vidjeti sjaj sunca i svoje bližnje; i svojim je očima bio vidio Isusa, Sina Božjega. Ta temeljita promjena u njegovom životu bila je neporeciva. To je, istodobno, prikaz promjene koja se događa kada se netko okrene Bogu.
Kršćanska vjera nije puka teorija koju je moguće objektivno preispitati. Ona je potpuno izvjesno uvjerenje utemeljeno na činjenicama, koje naš život mijenja vidljivo i trajno, i to na bolje u pogledu sadašnjosti i vječnosti.
