U vremenu kada se gotovo sve objavljuje, dijeli i pokazuje, Isus nas uči nečemu posve suprotnom duhovnost koja raste u tišini. Post nije predstava. Nije dokazivanje. Nije način da drugi primijete našu “duhovnost”. Pravi post događa se tamo gdje ljudske oči ne gledaju u skrovitosti srca.
U svakodnevnom životu susrećemo različite ljude. Neki su jednostavni i nenametljivi. Drugi vole da se njihovi postupci primijete. Ta razlika postaje posebno vidljiva kada govorimo o postu.
Post je duhovna disciplina. On je odricanje, ali i unutarnje pročišćenje. Međutim, post može izgubiti svoju vrijednost ako postane sredstvo za privlačenje pažnje.
Ponekad se dogodi da netko jasno i glasno ističe kako posti. Na obiteljskom ručku naglašava da ne jede. U razgovoru često spominje svoje odricanje. Njegova šutnja za stolom postaje poruka drugima. Takav post možda uključuje odricanje od hrane, ali ne i od potrebe da budemo viđeni.
Isus je upravo na to upozorio u Evanđelju po Sveti Matej:
„Ti, naprotiv, kad postiš, pomaži glavu i umij lice da ne zapaze ljudi kako postiš, nego Otac tvoj, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti“ (Mt 6, 17–18).
Drugim riječima post nije pozornica. Ako postimo samo da bismo ostavili dojam, već smo primili svoju “nagradu” ljudsko odobravanje. Ali to nije nagrada koju Bog daje.
2. Tišina koja ima najveću vrijednost
Postoje ljudi koji poste, ali o tome ne govore. Oni ne žele da se njihovo odricanje ističe. Ako ih netko pozove na ručak, neće dramatizirati situaciju. Ponekad će čak prihvatiti ponuđeno kako ne bi postali tema razgovora.
Takvi vjernici razumiju bit: post je odnos s Bogom, a ne poruka ljudima. Njihovo lice ostaje radosno. Njihov govor jednostavan. Njihova žrtva skrivena. Upravo takav post oblikuje srce. On oslobađa od ponosa, a ne samo od hrane. On liječi nutrinu. On gradi poniznost.
Sloboda od navezanosti. Sloboda od ega. Sloboda od potrebe da budemo priznati.
Post koji se čini u tišini polako čisti motive. Čovjek tada otkriva da mu nije potrebno da ga drugi vide dovoljno mu je da ga vidi Bog. U skrovitosti se rađa autentična duhovnost. Tamo nema publike. Tamo nema usporedbe. Tamo postoji samo susret duše s Ocem.
4. Poniznost kao mjerilo istinske pobožnosti
Istinski post ne čini čovjeka napetim ni dramatičnim. On ga čini smirenim. Ako odricanje stvara gorčinu ili potrebu za isticanjem, nešto je pošlo krivo. No ako donosi tišinu, blagost i radost tada je post na pravom putu.
Bog ne gleda koliko smo puta odbili obrok. On gleda koliko je naše srce postalo mekše, poniznije i otvorenije.
U svijetu koji traži pažnju, Bog traži skrovitost. Post koji nitko ne primjećuje često je najvrjedniji. On se ne mjeri praznim tanjurom, nego punim srcem. Možda nitko oko nas neće znati da postimo. Ali Otac koji vidi u tajnosti zna. A to je jedino što je važno.
Napomena:
Ovaj članak temelji se na duhovnom razmišljanju fra Gorana Azinovića objavljenom na portalu HKM, a tekst je prilagođen i proširen za potrebe portala.Rastimo u vjeri.
