Klečanje pred Gospodinom Isusom Kristom nešto je posebno. Kada kršćanin pred Boga stavi svoje potrebe, probleme i molitve, vjerujući Mu iskrena srca, prepušta Gospodinu da se pobrine za ono što mu je potrebno. Važno je da molitva dolazi iz srca, da je iskrena i ispunjena vjerom.

Ljudi su i u Starom zavjetu iskazivali štovanje pred Bogom, a činili su to i apostoli i drugi vjernici. Klečanje pred Gospodinom treba biti iskreno i dolaziti iz poniznog srca.

Evo što o tome govore Biblija i fra Ivo Pavić

„Na ime Isusovo prignut će se svako koljeno.“ (Fil 2,10)

Način molitve klečanjem malo se koristio kod Židova i možda je to utjecalo na prve kršćane da su u prvim stoljećima vrlo malo koristili tu gestu iskazivanja časti i hvale Bogu.

Kleknuti na koljena temeljni je znak pokore, priznavanja vlastitih grijeha; klanjanje, znak predanja, znak ponizne i ustrajne molitve.

U Svetom pismu stav klečanja nalazi se kad neki pojedinac ili grupa žele moliti ili očitovati vlastitu nakanu, častiti Boga ili se zaufano kajati (usp. 2 Ljet 29,29; Neh 8,6; Ps 95,6).

Biblija obiluje primjerima u kojima grešnik kleči na koljenima pred Bogom. Primjerice, na koljenima moli kralj Salomon (usp. 1 Kr 8,54; 2 Ljet 6,13), a prorok Daniel u progonstvu na koljenima moli za svoj narod (usp. Dan 6,11). Pastiri i kraljevi pali su na koljena pred novorođenim Kraljem u Betlehemu (usp. Mt 2,10; Mt 2,16).

U Novom zavjetu postoje različiti izrazi koji se odnose na klečanje: „prigibati koljena“, „pokleknuti“, „pokloniti se“ i „pasti ničice“. Ovi molitveni stavovi ne razlikuju se mnogo od potpune prostracije pred Bogom. Prema tome, kleknuti je jedan od načina poniznog štovanja Boga.

Riječ „kleknuti“, koja je preuzeta iz Starog zavjeta, spominje se mnogo puta u Novom zavjetu i znači klanjati se Bogu, pokoriti se ili se poniziti pred Njim.

Prije svoje muke, u Getsemanskom vrtu, Isus moli na koljenima: „Oče! Ako hoćeš, otkloni ovaj kalež od mene! Ali neka ne bude moja, nego tvoja volja!“ (usp. Lk 22,41-42).

U Poslanici Efežanima Pavao ponizno prilazi Bogu: „Zato prigibam koljena pred Ocem…“ (Ef 3,14). U konačnici čitav će svemir pokleknuti pred svojim Stvoriteljem.

Kod proroka Izaije Bog objavljuje da će se pred Njim prignuti svako koljeno (usp. Iz 45,23). Kasnije, u Novom zavjetu, Pavao objašnjava da se to odnosi na Isusa: „Na ime Isusovo prigne se svako koljeno.“ (Fil 2,10).

Knjiga Otkrivenja također govori o padanju ničice i klanjanju kao molitvenom stavu pred Bogom (usp. Otk 5,14).

Iz vlastitog iskustva znam da, kad vjernici iskreno kleče na velikim i malim susretima, događa se puno više ozdravljenja i oslobođenja.

To je i znak poniznosti i pripadnosti Bogu. Klečanje svakako može biti stvar običaja i formalnosti, od čega onda nema nikakve koristi.