Strah može snažno pritisnuti čovjekovo srce, oduzeti mu mir i učiniti da se osjeća slabim pred onim što ga očekuje. Upravo o toj rani ljudske duše govorio je fra Smiljan Kožul, pozivajući vjernike da u trenucima straha ne zaborave kome pripadaju.
Njegova poruka usmjerena je prema Kristu, molitvi i sakramentima, osobito euharistiji. Kada se čovjek osjeti ugroženo, uznemireno ili duhovno obeshrabreno, ne mora ostati sam sa svojim strahom.
Može se vratiti Isusu i ponovno osvijestiti da je ljubljen, da nije napušten i da njegov život počiva u Božjim rukama.
Fra Smiljan Kožul govorio je o četiri rane duše, a među njima posebno je izdvojio strahove. Naglasio je kako je Isus čovjeku dao svoje Tijelo za hranu te euharistiju povezao s Kristovim obećanjem života onome tko ga prima.
U jednom videozapisu fra Smiljan odgovorio je vjernici na pitanje kako se nositi sa strahovima. Fra Smiljan bio je poznat kao pokretač i duhovnik Pokreta krunice za obraćenje i mir, a djelovao je i u zagrebačkoj župi Uzvišenja Svetoga Križa.
Govoreći o duhovnoj dimenziji straha, fra Smiljan upozoravao je vjernike na djelovanje Zloga koji čovjeka želi obeshrabriti i udaljiti od pouzdanja u Boga. Posebno je govorio o iskustvima nakon kojih čovjek ostaje prestrašen i uznemiren, nasuprot Božjem djelovanju koje, prema njegovim riječima, čovjekovo srce usmjerava prema dobru, nadi i pouzdanju.
Isticao je i važnost sakramentalnog života. Ispovijed, euharistija i bolesničko pomazanje za njega su bili snažni znakovi Kristove blizine čovjeku koji je ranjen, slab ili bolestan.
Četiri rane koje mogu opteretiti čovjekovu dušu
Govoreći o ranama duše, fra Smiljan spominjao je četiri posebno teška iskustva. Prvo je osjećaj da čovjek nije prihvaćen ni ljubljen, odnosno osjećaj odbačenosti. Drugo je osjećaj manje vrijednosti, treće osjećaj krivnje, a četvrto su strahovi.
Upravo na tim mjestima čovjek može postati posebno ranjiv.
Netko godinama nosi uvjerenje da nije dovoljno vrijedan. Drugi se teško oslobađa krivnje zbog svoje prošlosti. Treći živi u strahu od bolesti, budućnosti, samoće ili smrti.
Fra Smiljan zato je vjernike vraćao euharistiji i Isusovim riječima iz šestoga poglavlja Ivanova evanđelja. Krist se daje čovjeku kao hrana života.
Za njega pričest nije bila samo vjerski običaj, nego susret sa živim Kristom. Naglašavao je da vjernik u Kristu prima snagu i milost potrebnu za borbu sa svime što mu oduzima unutarnji mir.
To ne znači da vjernik nikada više neće osjetiti strah. Strah može imati i sasvim ljudske, psihološke ili zdravstvene uzroke. Ali vjera čovjeku daje mjesto na koje sa svojim strahom može doći.
A to mjesto je Krist.
„Ja sam Isusov i ne bojim te se!“
Posebno snažna bila je poruka kojom je fra Smiljan poticao vjernike da se u trenucima duhovne kušnje sjete svojega pripadanja Kristu.
Kada dođe napast ili strah, njegova je poruka bila jednostavna: „Ja sam Isusov i ne bojim te se. Isus me ljubi. On je umro za mene na križu!“
U svojim nagovorima fra Smiljan govorio je i o euharistijskim čudesima kao znakovima koji vjernike podsjećaju na vjeru Crkve u stvarnu Kristovu prisutnost u euharistiji. Spominjao je i Ludbreg, poznato hrvatsko svetište povezano s predajom o euharistijskom čudu.
Njegova središnja poruka ipak vodi prema onome što se događa na svakoj svetoj misi: vjernik dolazi Kristu i prima Njega.
Upravo zato čovjek koji se boji može pred Isusa donijeti sve što ga opterećuje.
Ne mora skrivati svoj strah.
Ne mora se sramiti što je slab.
Ne mora sam pobijediti svaku tjeskobu.
Može jednostavno reći: „Isuse, bojim se, ali vjerujem Ti.“
Ponekad je upravo takva molitva prvi korak prema miru.
Ako strah postane snažan, dugotrajan ili počne ozbiljno ometati svakodnevni život, uz molitvu i razgovor sa svećenikom razumno je potražiti i stručnu pomoć. Vjera i odgovarajuća zdravstvena pomoć ne moraju biti suprotstavljene.
Kršćanska nada ne počiva na tome da se nikada nećemo bojati. Ona počiva na spoznaji da ni u strahu nismo sami.
Krist ostaje blizu.
Zato kada se srce uznemiri, vrati se molitvi. Priđi ispovijedi. Sudjeluj na svetoj misi. Primi Krista u euharistiji i ponovno sebi reci kome pripadaš.
Ja sam Isusov. Isus me ljubi. U Njega se uzdam.
Strah možda neće uvijek nestati u jednom trenutku, ali više ne mora imati posljednju riječ.
Posljednju riječ ima Krist.
