Kada slušamo vijesti o ratovima, potresima, poplavama, sušama i gladi, lako je steći osjećaj da svijet ulazi u vrijeme velike nesigurnosti. Čovjek tada počinje postavljati pitanja:
Što nas čeka? Jesu li ovo znakovi o kojima govori Sveto pismo? Trebamo li se bojati onoga što dolazi? Isus nije skrivao od svojih učenika da će čovječanstvo prolaziti kroz teška razdoblja. Govorio je o ratovima, gladi i potresima, ali njegova poruka nije bila poziv na paniku. Naprotiv, Krist svoje učenike ne priprema za život u strahu, nego za život u vjeri.
Upravo zato, kada se govori o posljednjim vremenima i različitim privatnim objavama koje su tijekom povijesti upozoravale na kušnje, najvažnije je ne izgubiti iz vida Evanđelje. Kršćanin nije pozvan neprestano računati kada će nešto strašno doći, nego svakoga dana biti spreman susresti Gospodina kroz molitvu, obraćenje, ljubav prema bližnjemu i život s Bogom.
Isus nije govorio o nevoljama da bi nas prestrašio
U Evanđelju Isus otvoreno govori da će ljudi čuti za ratove i nemire te da će biti potresa i gladi. Ipak, uz takva upozorenja dolazi nešto što se često zaboravlja poziv da se ne prepustimo strahu.
Krist zna koliko čovjeka može paralizirati neizvjesnost. Zato njegov govor o budućnosti nije zamišljen kao zastrašivanje, nego kao poziv na budnost. Vjernik ne treba zatvarati oči pred patnjom svijeta, ali jednako tako ne treba svaki rat, potres ili prirodnu katastrofu proglašavati sigurnim dokazom neposrednog kraja svijeta.
Isus usmjerava pogled dalje od samih događaja. Važnije od pitanja „Kada će se dogoditi?“ jest pitanje: „Kakav će me Gospodin pronaći ako se dogodi?“
Hoće li pronaći srce ispunjeno strahom ili srce koje mu vjeruje? Hoće li pronaći čovjeka koji je zaboravio moliti ili čovjeka koji se, unatoč svemu, drži Boga?
Upravo tu počinje prava kršćanska priprava.
Privatne objave treba promatrati kroz svjetlo Evanđelja
Tijekom posljednjih desetljeća pojavila su se brojna svjedočanstva i privatne objave povezane s upozorenjima o ratovima, gladi, prirodnim katastrofama i duhovnim kušnjama. Među njima se spominju poruke povezane s don Stefanom Gobbijem, Segatashyom iz Ruande te drugim osobama kojima se pripisuju mistična iskustva.
Takve poruke mogu privući veliku pozornost, osobito kada se događaji u svijetu čine nesigurnima. Međutim, za katoličkog vjernika privatna objava nikada ne može zauzeti mjesto Svetoga pisma niti nadopuniti Kristovo Evanđelje kao da mu nešto nedostaje.
Zato se svaka takva tvrdnja treba razlučivati oprezno i u skladu s naukom Crkve. Nisu sve privatne objave crkveno priznate niti imaju jednaku vjerodostojnost.
Ono što nam je potrebno za put prema Bogu već imamo u Kristu.
A njegova je poruka jasna: bdijte, molite, obratite se i nemojte dopustiti da vam strah oduzme vjeru.
Kada čovjek živi daleko od Boga, svako upozorenje može postati razlog za paniku. Kada živi s Bogom, čak ga i ozbiljna upozorenja mogu potaknuti na nešto dobro da popravi svoj život, oprosti, ponovno počne moliti i vrati se Gospodinu.
Možda upravo zato pitanje posljednjih vremena ne bi trebalo započeti pitanjem što će se dogoditi svijetu.
Trebalo bi započeti pitanjem što se danas događa u našem srcu.
Ako već dugo odgađaš molitvu – počni danas.
Ako nekome trebaš oprostiti – nemoj čekati.
Ako si se udaljio od Boga – vrati mu se.
Ako te budućnost plaši – predaj je Kristu.
Jer kršćanska nada ne počiva na obećanju da nikada neće biti potresa, rata, bolesti, gladi ili patnje. Ona počiva na obećanju da nas Bog neće napustiti ni kada kroz njih prolazimo.
Zato vjernik ne treba živjeti opsjednut datumima, katastrofama i predviđanjima.
Treba živjeti spreman. A biti spreman znači imati Krista u srcu, živjeti Evanđelje, činiti dobro, moliti i pouzdati se u Boga. Kada je Krist središte našega života, posljednja riječ ne pripada strahu.
Posljednja riječ pripada Bogu.
