Molitva koju je slušao još kao dijete postala je sjeme poziva koji će ga mnogo godina poslije odvesti daleko izvan njegove domovine.
Otac James Manjackal, katolički svećenik i poznati karizmatski propovjednik iz Indije, svoje je životno svjedočanstvo povezivao s djelovanjem Duha Svetoga, svećeničkim pozivom i iskustvom susreta s Kristom koje je ostavilo dubok trag u njegovu životu.
Njegova priča ne govori samo o neobičnom duhovnom iskustvu. U njezinu središtu nalazi se pitanje koje se tiče svakoga vjernika: može li Bog od malenog sjemena vjere, posijanog u obitelji, izgraditi život potpuno predan Njemu?
Molitva iz djetinjstva postala je sjeme njegova poziva
James Manjackal odrastao je uz obiteljsku molitvu. Posebno mu je u sjećanju ostala njegova majka koja je zazivala Duha Svetoga na početku večernje molitve.
Tada vjerojatno nije mogao znati kamo će ga taj put odvesti. Nakon što je 23. travnja 1973. zaređen za svećenika, započeo je svoje pastoralno i misijsko djelovanje.
Nekoliko godina poslije susreo se s tekstovima o karizmatskoj obnovi, molitvi za ozdravljenje i darovima Duha Svetoga. Zainteresiran za ono što je pročitao, otišao je na karizmatski seminar u Indiji.
Ondje se dogodio trenutak koji će kasnije promatrati kao svojevrsnu najavu budućeg poslanja.
Dok je jedan svećenik molio nad njim, izgovorio je riječi da će James jednoga dana postati karizmatski propovjednik.
Vrijeme je pokazalo koliko su te riječi snažno odjeknule u njegovu životu. Manjackal je poslije desetljećima putovao i propovijedao, vodeći duhovne obnove i govoreći ljudima o vjeri, obraćenju, molitvi i djelovanju Duha Svetoga.
Ali njegovo svjedočanstvo uključuje i mnogo osobniji trenutak.
„Vidio sam uskrsloga Gospodina kako dolazi prema meni“
Govoreći o jednom dubokom duhovnom iskustvu, otac James svjedočio je da je ugledao uskrsloga Krista koji mu je dolazio ususret obasjan svjetlošću.
Opisivao je Kristovo blistavo lice i bijelu odjeću, a govorio je i o anđelima te nebeskoj glazbi koju je čuo.
Prema njegovu svjedočanstvu, Isus mu se približio i zagrlio ga. Pred Njim se osjećao malenim, ali istodobno potpuno prihvaćenim.
Posebno su mu ostale urezane riječi koje je, kako je svjedočio, čuo od Gospodina: da zauvijek pripada Kristu kao svećenik.
Takvo iskustvo pripada osobnom svjedočanstvu oca Jamesa i ne može se promatrati kao nešto što svaki vjernik mora doživjeti. Kršćanska vjera nije izgrađena na traženju izvanrednih viđenja, nego na Isusu Kristu, Svetom pismu, sakramentima, molitvi i životu vjernosti Bogu.
Upravo zato možda najvažnija poruka njegova svjedočanstva nije u pitanju što je vidio, nego što je nakon toga učinio sa svojim životom.
Vjera se ne dokazuje snažnim osjećajima, nego plodovima koje ostavlja.
Čovjek može cijeli život čekati veliko čudo, a previdjeti Boga koji mu svakodnevno dolazi u tišini molitve, u Euharistiji, u Božjoj riječi, u oprostu i u čovjeku kojemu je potrebna njegova ljubav.
Priča oca Jamesa podsjeća i na nešto što roditelji lako mogu zaboraviti: dijete pamti molitvu koju vidi i čuje u vlastitom domu. Majčin zaziv Duhu Svetomu možda se tada činio kao malen dio obiteljske svakodnevice, ali upravo je takva molitva bila među prvim iskustvima vjere koja je James ponio sa sobom.
Ne možemo znati kamo će Bog odvesti molitvu izgovorenu danas.
Možda neće doći veliko viđenje niti dramatičan znak. Ali može doći nešto važnije – srce koje će naučiti prepoznati Boga i ostati mu vjerno kada postane teško.
Zato svjedočanstvo oca Jamesa Manjackala možemo čitati kao poziv da ne tražimo samo izvanredne znakove, nego da dopustimo Duhu Svetomu djelovati u našem svakodnevnom životu.
Jer najveći susret s Kristom nije samo trenutak koji nas zadivi. To je susret nakon kojega više ne želimo živjeti kao prije.
