Kada čovjek čuje da bi mogao bolovati od teške bolesti, njegov se svijet u jednom trenutku može potpuno promijeniti. Planovi koji su se još jučer činili važnima odjednom gube značenje, a pred njim ostaju pitanja na koja nitko ne može jednostavno odgovoriti.
Upravo takvo razdoblje proživio je Poljak Adam Biały, član Franjevačkoga svjetovnog reda, nakon što je 2012. godine primijetio zabrinjavajuće promjene na svojoj koži.
Njegovo svjedočanstvo govori o strahu od raka, molitvi po zagovoru svetog Antuna Padovanskog i promjenama koje je doživio dok je čekao liječenje.
No za Adama najvažnije nije bilo samo ono što se dogodilo s njegovim tijelom. Bolest ga je potaknula da preispita vlastitu vjeru, odnos prema Bogu i način na koji je dotad živio.
Zabrinjavajuća promjena na koži i molitva koja mu je vratila nadu
Krajem ožujka 2012. godine, tada 48-godišnji Adam primijetio je crvenkastu promjenu na prsima. Prema njegovu svjedočanstvu, područje ga je svrbjelo, povećavalo se i mijenjalo izgled. Slične promjene pojavile su se i na stopalu.
Zabrinut zbog mogućnosti melanoma, opasnog oblika raka kože, potražio je liječničku pomoć. Prema njegovim riječima, liječnici su preporučili žurno liječenje, a on se suočio sa strahom da bi mogao izgubiti život.
U tim teškim danima oslonac je pronašao u molitvi. Kao član Franjevačkoga svjetovnog reda bio je povezan sa svetištem svetog Antuna Padovanskog u poljskoj Radecznici.
Molio je po zagovoru svetog Antuna, ali je svoje pouzdanje usmjeravao prema Isusu Kristu. Posebno su mu značile riječi: „Isuse, uzdam se u tebe.”
Adam je poslije opisao i neobičan san u kojem se nalazio u crkvi tijekom bogoslužja. To iskustvo doživio je kao ohrabrenje da ne izgubi nadu.
Posljednja mrlja nestala je na Veliku Gospu
Promjene na stopalu zadržale su se još neko vrijeme. Posljednja je nestala 15. kolovoza – na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije.
Adam je taj događaj doživio kao poseban poziv.
Prisjetio se da su mu ranije tradicionalne katoličke pobožnosti, poput krunice i svibanjskih pobožnosti, znale smetati. „Kada je mrlja nestala, shvatio sam da se više ne trebam opirati Marijinoj prisutnosti u svom životu, nego joj trebam potpuno vjerovati“, rekao je.
Nekoliko godina poslije jedan mu je liječnik, izdajući liječničku potvrdu za posao, rekao: „Imali ste jedan od najzloćudnijih oblika raka i doživjeli ste čudo. Za dlaku ste izbjegli smrt.“ Danas Adam služi kao poglavar Franjevačkog svjetovnog reda u lublinskoj regiji. Svoje iskustvo često prepričava drugima kako bi ih potaknuo na pouzdanje u Boga.
Koristi se primjerom automobila i njegova tvorca. „Mehaničar može popraviti određene kvarove na automobilu. Ali dizajner koji ga je stvorio poznaje ga iznutra i izvana. Zato može popraviti svaki problem i točno zna što mu je potrebno“, govori Adam.
„Isto je s čovjekom. Bog najbolje zna što nam je potrebno. Zato mu vrijedi vjerovati i otkrivati njegovu volju.“ A upravo je to, kaže, najveća lekcija koju je ponio iz svoje bolesti: „To sam naučio tijekom svoje bolesti.“
Nakon molitve primijetio je promjenu koja ga je iznenadila
Prema Adamovu iskazu, 29. travnja 2012. sudjelovao je u molitvi tijekom susreta s katoličkom evangelizatoricom Marijom Vadiom.
Dok je ona molila nad njim, osjetio je toplinu i trnce na području kožne promjene, a potom snažno unutarnje olakšanje. Sljedećeg jutra, kako je ispričao, primijetio je da se promjena na prsima počela povlačiti. Svrbež je prestao, a izgled kože postupno se poboljšavao.
Adam navodi da je nakon toga otišao na liječničku kontrolu te da u analiziranom tkivu nisu pronađene zloćudne stanice. Posljednja promjena na stopalu, prema njegovu svjedočanstvu, nestala je 15. kolovoza, na svetkovinu Velike Gospe.
Ipak, bez uvida u izvornu medicinsku dokumentaciju nije moguće neovisno potvrditi dijagnozu melanoma, opseg bolesti ni uzrok povlačenja promjena.
Za Adama je to iskustvo postalo snažan duhovni poticaj. Govorio je da je kroz bolest naučio više vjerovati Bogu i drukčije promatrati vlastiti život.
Njegova priča podsjeća nas da u bolesti čovjeku nisu potrebni samo odgovori, nego i blizina, ohrabrenje i nada.
Molitva ne zamjenjuje liječnike ni liječenje, ali vjerniku može dati snagu da kroz najteže trenutke prolazi s pouzdanjem u Boga.
Zato je najdublja poruka Adamova svjedočanstva poziv da ni u trenucima straha ne zaboravimo Krista, koji ostaje blizu onima koji mu otvaraju svoje srce.
