Nekad se čini kao da Bog šuti, ali Njegova šutnja ne znači odsutnost.
“Koliko puta si čekao da se nešto promijeni, da dođe odgovor, a činio ti se kao da Bog šuti? Nisi sam. I velikani vjere su to prolazili ali su ostali vjerni.”
Nema ništa teže od tišine. Kad moliš, a odgovora nema. Kad trpiš, a nema olakšanja. Kad vapiš, a sve ostaje isto. U tim trenucima sumnja se lako uvuče: “Je li me Bog zaboravio? Je li uopće čuo?”
Ali istina je dublja. Bog ne kasni. Bog te priprema.
Sjeti se Abrahama koji je čekao sina desetljećima. Mojsija koji je četrdeset godina bio u pustinji prije nego ga je Bog pozvao. I Isusa, koji je 30 godina živio običan život prije nego što je započeo svoje poslanje.
Tišina često znači pripremu. Nevidljivo sazrijevaš. Tvoje srce se oblikuje. Vjera postaje čvršća, dublja, stvarnija.
Bog te nije zaboravio. On radi u tišini. Zato nemoj odustati. Nemoj odložiti Bibliju. Nemoj prestati moliti. Ne zatvaraj vrata vjere jer se ništa ne miče.
Možda je baš danas dan kad se nešto pomakne. Možda tvoja ustrajnost bude znak nekom drugom da se i on ne preda. Jer vjera nije osjećaj. Vjera je odluka da se uzdaš, čak i kad ne vidiš.
“Blago onima koji ne vidješe, a vjeruju!” (Iv 20,29)
