Kada treba kleknuti za vrijeme svete mise, treba li ostati na koljenima nakon posvećenja i je li ispravno pričest primiti klečeći? To su pitanja koja se među vjernicima redovito pojavljuju, osobito zato što praksa nije potpuno jednaka u svakoj crkvi i župi.

U nekim župama vjernici kleče samo tijekom posvećenja, dok drugdje ostaju klečati dulje, pa i prije pričesti kada svećenik izgovara: „Evo Jaganjca Božjega“. Upravo je o tim pitanjima govorio fra Nikola Jurišić, svećenik Hercegovačke franjevačke provincije, odgovarajući na pitanja slušatelja Radiopostaje Mir Međugorje.

Njegovo objašnjenje podsjeća da položaj tijela u liturgiji ima svoje značenje, ali i da vanjska gesta mora biti povezana s unutarnjim poštovanjem prema Kristu i zajedništvom cijele Crkve.

Kada vjernici trebaju klečati na svetoj misi?

Fra Nikola Jurišić u svom se odgovoru pozvao na Opću uredbu Rimskog misala. Prema liturgijskim odredbama, vjernici kleče tijekom posvećenja, osim kada to nije moguće zbog zdravstvenih razloga, nedostatka prostora, velikog broja okupljenih ili drugih opravdanih okolnosti.

Ako vjernik zbog opravdanog razloga ne kleči tijekom posvećenja, predviđen je duboki naklon kada svećenik poklekne nakon posvećenja.

Postoje, međutim, i mjesni običaji. U nekim je sredinama uobičajeno da vjernici ostanu klečati od završetka poklika „Svet“ do završetka euharistijske molitve. Negdje se kleči i prije pričesti, dok svećenik pokazuje posvećenu Hostiju i govori: „Evo Jaganjca Božjega“.

Fra Nikola objašnjava da je takve pobožne običaje, ondje gdje već postoje, pohvalno zadržati.

Ipak, pritom naglašava nešto što se lako može previdjeti: liturgijska gesta ne bi trebala postati način izdvajanja od drugih niti pokazivanja vlastite pobožnosti.

Sveta misa zajedničko je slavlje Crkve. Zato klečanje, stajanje, sjedenje, naklon i druge geste nisu sami sebi svrha. One trebaju pomoći čovjeku da tijelom izrazi ono što vjeruje i nosi u srcu.

Kleknuti pred Kristom znači priznati da se nalazimo pred Svetim. Ali istinska poniznost ne završava položajem tijela. Ona se mora vidjeti i u odnosu prema Bogu i prema ljudima koji zajedno s nama sudjeluju u euharistijskom slavlju.

Smije li se sveta pričest primiti klečeći?

Posebno pitanje odnosi se na trenutak svete pričesti. Fra Nikola podsjeća da vjernici pričesti trebaju pristupati pobožno i s poštovanjem, najčešće u procesiji prema mjestu na kojem se pričest dijeli.

Vanjski položaj tijela važan je kao izraz poštovanja, ali još je važnije biti svjestan Koga primamo.

Vjernik svoje poštovanje može izraziti naklonom prije nego što dođe pred djelitelja pričesti. Dobro je to učiniti pravodobno, primjerice dok se pričešćuje osoba ispred nas, kako se ne bi nepotrebno zaustavljala procesija.

Fra Nikola ističe da samo klečanje pri primanju pričesti nije pogrešno. Ipak, upozorava da treba voditi računa o zajedništvu i redu tijekom liturgije.

To je važna poruka i za sve druge geste tijekom mise. Nije cilj pokazati da smo pobožniji od osobe pokraj sebe. Nije cilj promatrati tko kleči, tko stoji ili kako netko prima pričest.

Središte svete mise je Krist.

Zato prije pričesti vrijedi mnogo više pripraviti srce nego promatrati druge. Jesam li svjestan da pristupam Isusu? Dolazim li mu s vjerom, poniznošću i zahvalnošću? Dopuštam li da susret s Njim mijenja moj život?

Možemo kleknuti tijelom, a da nam srce ostane daleko. Možemo i stajati, a u nutrini biti potpuno ponizni pred Gospodinom. Najljepše je kada vanjska gesta i unutarnja vjera govore isto: Gospodine, vjerujem da si ovdje i želim Ti pristupiti s najvećim poštovanjem.

Zato različiti običaji koje susrećemo od župe do župe ne bi trebali postati razlog međusobnog osuđivanja. Liturgijske odredbe treba poštovati, a tamo gdje postoji dopušten i ukorijenjen običaj, treba sačuvati i duh zajedništva.

Jer pred oltar ne dolazimo kako bismo pokazali sebe, nego kako bismo susreli Krista.