Naš duhovni život ne temelji se prvenstveno na tehnikama molitve ili mnoštvu pobožnosti, nego na osobnom odnosu s Bogom.
To je naglašavao i sv. Ivan od Križa, koji je isticao da su naše ljudske požude toliko snažne da ih sami nikada ne možemo potpuno svladati – potrebna nam je Božja pomoć. Samo jača ljubav, Božja ljubav, može osloboditi od navezanosti i dati snagu za svetost.
Molitva je put prema toj ljubavi. Kao što i naši odnosi s ljudima traže vrijeme, pažnju i blizinu, tako i odnos s Bogom traži svakodnevni susret. Molitva je upravo to – posvećivanje srca i pažnje Bogu.
Sveti Franjo Saleški dao je šest jednostavnih savjeta kako molitvu učiniti osobnim susretom s Bogom:
Staviti se u Božju prisutnost – osvijestiti da je On blizu i da prebiva u našem srcu.
Zamoliti Duha Svetoga da otvori naše srce i usmjeri pozornost na Božju riječ.
Odabrati ulomak iz Biblije ili duhovnog štiva i ući u taj prizor koristeći maštu.
Razmišljati u svjetlu ljubavi – cilj nije znanje, nego rast u ljubavi prema Bogu i ljudima.
Otvoriti se osjećajima poput zahvalnosti, kajanja, čežnje, strahopoštovanja.
Donijeti odluke – učiniti mali, ali konkretan korak: redovitija molitva, spremnost na praštanje, ustrajnije odbacivanje grijeha.
Na koncu molitve uvijek zahvalimo Bogu za primljene darove i predajmo Mu svoj život.
Franjo Saleški posebno je naglašavao misaonu molitvu – meditaciju i kontemplaciju – kao dublji oblik molitve koju Crkva naziva lectio divina („božansko čitanje”). Preporučivao je da razmatranje ne traje dulje od sat vremena i da se obavlja ujutro, dok je srce bistrije i otvorenije. Najbolje mjesto za molitvu jest crkva ili kapelica, no i u vlastitom domu možemo urediti kutak za susret s Bogom.
Sveti su nas sveci podsjetili da molitva nije puka tehnika, nego odnos ljubavi. Sv. Terezija Avilska rekla je: „Molitva je razgovor s Onim za koga znamo da nas ljubi.” Upravo tu jednostavnost i dubinu trebamo tražiti i u svom životu.
